Škola za trudnice “Radosnica” je poslovna ideja koja je pobjedila u programu “Žene ženama” koji su zajedno implementirali Gradska razvojna agencija CIDEA, Udruženje “UNA RS” i Projekat zapošljavanja mladih uz podršku Švajcarske agencije za razvoj i saradnju (SDC).
Banjaluka, 31.1.2014.godine
Donijeti nešto novo i neisprobano na ovo područje, puno predrasuda i ukorjenjenog nepovjerenja, nije ni lako ni jednostavno. Potrebno je puno truda, upornosti, vremena i vjere. A to sve imala je Vlatka Bojanić, tridesettrogodišnja Banjalučanka, pravi primjer da mlad čovjek može radom i znanjem ostvariti svoj san.
A njen san bio je da se bavi medicinom i pomaže ljudima. A danas, ne da pomaže, nego je velika podrška trudnicama, budućim majkama, koje su do juče bile potpuno same u borbi sa sopstvenim strahom od onog što tek dolazi.
– Osnovati školu za trudnice nije bilo ni lako ni jednostavno. Nikada nisam ni pomišljala da je lako osnovati školu za trudnice, zbog čega sam vjerovatno i uspjela skupiti snage da istrajem. Ali, jedno sam znala – moram vjerovati u ono što radim i da jedino tako mogu uspjeti. To mi je bila misao voodilja, koja me je uspijevala uvijek vratiti na put koji sam počela krčiti. Tim putem idem i danas, a poseban podsticaj daju mi trudnice, koje ovdje dolaze na psiho-fizičku pripremu svega onoga što ih čeka i odlaze sa jasnom slikom samog čina porođaja i znanjem šta i kako dalje – kad beba stigne, kako je presvući, nahraniti, okupati…
Početak, kao i svaki početak, bio je težek i pun pitanja bez odgovora. Ali, Vlatka je iz tih ružnih iskustava naučila nešto što do tada nije znala.
– Rad sa ljudima je najteži i zahtijeva puno strpljenja, prilagođavanja, ulaganja na prvom mjestu u sebe i u svoj rad. Vremenom, naučila sam da se treba prilagoditi situaciji i na kraju prihvatiti da različiti ljudi imaju različite stavove, različita shvatanja. Nekada su me komentari koji ponižavaju moj rad I znanje doticali I uznemiravali, međutim danas ta negativna energija ne dopire do mene.
Najviše zbog toga što imam sreću da radim sa trudnicama, koje su uvijek pozitivne, vesele I nasmijane, a imam I odličnu saradnju sa doktorima, babicama I ostalim zdravstvenim radnicima.
Donijela je nešto novo i osvježavajuće. Nešto što treba svakoj budućoj majci, sigurna je. Sigurna je i u sebe, dok zaljubljeno priča o svojoj ideji, koju je uspjela staviti na noge, poslije tri godine rada i upornosti. Rada i istrajnosti. Rada i ljubavi.
– Najteže je boriti se sa nekim duboko ukorjenjenim stavovima i vjerovanjima, koje ljudi zalijevaju i njeguju generacijama, a ti sada treba to da promijeniš, sam, sopstvenim snagama I znanjem. Međutim, uložila sam u sebe sve što sam mogla i znam, sigurna sam da ću jednoga dana, kad budem stara, biti zadovoljna sobom i onim što sam uradila.
Od malena je maštala da bude medicinar. I kada bi se sa djevojčicama igrala, ona bi uvijek bila doktor, nikako pacijent,a njena barbika, zamišljeno se prisjeća Vlatka, bi obavezno imala uniformu. Tako je poslije završene banjalučke Gimnazije, upisala na Medicinskom fakultetu smjer za zdravstvenu njegu.
– Upravo tokom studija, kroz praksu u Kliničko bolničkom centru Banjaluka, rodila se ideja o nastanku male škole, koju će pohađati trudnice. Osim što bi tu naučile i vidjele sve o novom stanju u kojem se nalaze, to bi bilo mjesto i gdje će one imati priliku da se sastaju i razmjenjuju ideje, strahove, iskustva.
A da je ideja bila dobra, procijenili su i u Gradskoj razvojnoj agenciji Banjaluka (program “Žene ženama” implementiran zajedno sa Projektom zapošljavanja mladih uz podršku Švajcarske agencije za razvoj i saradnju), pa je Vlatka krajem decembra 2010. godine sa svoji biznis planom za otvaranje Škole za trudnice osvojila prvo mjesto i kao nagradu dobila 5000 maraka, kao podsticaj za otvaranje vlastitog biznisa.
– Taj novac nije dovoljan za pokretanje posla, ukoliko krećete od nule. A ja sam upravo odatle krenula, jer nisam imala svoj kapital, niti mogućnost da podignem kredit. Jedino što sam imala bilo je znanje i sigurnost u sopstvene snage. Pa to je možda i jedino što me je održalo u momentima kada je pitanje bilo – biti ili ne biti. Kako god, taj podsticaj je možda samo malo ubrzao realizaciju moje ideje.
U tim najtežim momentima, koji su se redali jedan za drugim u prvoj godini rada, Vlatka kaže da joj je porodica dala najveću podršku, bez koje bi teško uspjela. Nažalost, podrška od gradskih vlasti je izostala, pa njen projekat za socijalno ugrožene trudnice, koje bi pohađale ovu školu a za koje bi bila izdvojena sredstva iz budžeta grada, nije nikada zaživio. Ili, da joj Grad dodijeli jedan svoj poslovni prostor, ili da joj iznajmi po nižoj tarifi, mogla je samo da sanja.
Ali, Vlatka je neko ko kroz život ide hrabro i odvažno, pokušavajući, koliko god može, da zaobiđe prepreke koje joj se nađu na putu.
– Početak je bio najteži, ali samo u finansijskom smislu, jer uopšte nisam poznavala taj ekonomski dio, porezi, prihodi, rashodi, paušali… Sa tim se nisam nikada susretala, a morala sam se i s tim baviti. Mada, nisam se dala obeshrabriti. Tako da sam nekada znala i pozajmiti i zadužiti se, pa kasnije vratiti, samo da ne bih morala odustati od svega.
Odlučna da uspije, Vlatka je sve od sebe dala da se dodatno školuje, pa je u Hrvatskoj stekla sertifikat voditelja za tjelesne aktivnosti u trudnoći, pa je jedina u BiH koja posjeduje to zvanje, a cilj joj je da svaki dan nadograđuje svoje znanje i iskustvo. Tako da danas, pored poslova u svojoj „školici“, kako je od milja zove, stiže i da pohađa nastavu na masteru zdravstvenih nauka na Medicinskom fakultetu.
U planu joj je da jednog dana, kada bude imala dovoljno materijala i iskustva, napiše knjigu, koja bi bila kvalitetan priručnik i vodič kroz trudnoću.
– Svoj posao shvatam krajnje ozbiljno i željela bih da svoj rad i sve ono što sam radeći sa trudnicama, doktorima, babicama i svim ostalim svojim saradnicima saznala i vidjela, pretočim u knjigu koja bi bila značajan oslonac za svaku buduću majku, ali i one koji budu, možda, sutra željeli da se bave ovim poslom.
Kako i sama kaže, jedna je od rijetkih žena koja voli to što radi i u tome uživa. Zaljubljena je, već godinu dana u Milenka, sa kojim je u braku tek nekih mjesec dana, ali kao da su čitav život zajedno, tu je kad god i gdje god joj zatreba. Ali, i ona njemu. Tako da joj je, kaže, ostala još jedna neostvarena želja.
– Uh, Rio de Ženeiro mi je tako privlačna i interesantna destinacija. Volim putovati, a taj grad mi je posebno zanimljiv za vidjeti i osjetiti, doživjeti . Takođe, u zadnjih par godina zapostavila sam streljaštvo, kojim sam se bavila dugi niz godina, tako da imam želju da se vratim i tim nekim svojim aktivnostima koje sam voljela i koje su me opuštale.
A dok ne nađe vremena za to, Vlatka nam otkriva da se u zadnje vrijeme najbolje opusti uz dobar film i čašu vina, u kojima uživa sa svojim mužem.
Autor: banjalucanka.com
Škola za trudnice “Radosnica” je poslovna ideja koja je pobijedila u programu “Žene ženama” koji su zajedno implementirali Gradska razvojna agencija CIDEA, Udruženje “UNA RS” i Projekat zapošljavanja mladih uz podršku Švajcarske agencije za razvoj i saradnju (SDC).
