U zemljama Evropske Unije, sistemi socijalne zaštite funkcionišu na način da pruže određeni nivo socijalne sigurnosti u slučajevima kada osobe ostanu bez posla ali ipak postoji percepcija javnosti da ovakav pristup može zapravo ohrabriti građane da ostanu kod kuće umjesto da traže zaposlenje.
Stav javnog mijenja je da je potrebno iznaći načine da se provjeri da osobe koje primaju naknade po osnovu nezaposlenosti zapravo aktivno traže zaposlenje.
Međutim, treba imati u vidu da zaprovo u prosjeku u EU manje od 40% procenata kratkoročno zaposlenih prima ove vrste naknada. Štaviše, ovi procenti su i opadali tokom krize.
Udio novčanih naknada varira po zemljama pa je u Rumuniji, Poljskoj i Italiji od 10% do 15%, dok je u Njemačkoj 80%. Razlozi su različite prirode; neki radnici nisu pokriveni sistemom socijalne sigurnost (kao mladi ili samozaposleni), neki prema zakonu ne ispunjavaju uslove kao što je dovoljan period zaposlenosti, a neki zapravo ne potražuju ova prava.
Gubitak zaposlenja ima veliki uticaj na prihode i pojedinca, ali i cijele porodice te dugoročno utiče na ušteđena sredstva ili trošenje prihoda drugih članova porodice.
Nezaposleni žive smanjenim životnim standardom pogotovo oni koji već žive sa manjim sredstvima. U takvim situacijama nezaposlena osobe ne želi da učestvuje u obukama koje će unaprijediti njihove vještine zapošljivost. Prihvataju zaposlenje koje možda i ne odgovora njihovim sposobnostima i vremenom postoji opasnost od socijalne isključenosti.
Na makro ekonomskom nivou ako veliki broj nezaposlenih nije u sistemu ovih vidova socijalne zaštite, sistem sam po sebi postaje besmislen jer se na njega ne mogu osloniti ni nezaposleni, ali ni oni zaposleni koji su pod rizikom da ostanu bez posla. Također, ako veliki broj ne vidi korist od unapređenja vještina, to oslabljuje ukupne rezultate investicija u ljudski kapital.
Pitanje je da li su prava koja ostvaruju nezaposlena lica za vrijeme nezaposlenosti u BiH stimulišuća ili destimulišuća? Prema podacima Federalnog zavoda za zapošljavanje (statistički bilten FZZZ-a) za juli 2015 godine korisnika novčanih naknada je bilo 2,6 % od ukupnog broja nezaposlenih kojih je u julu bilo 390.822, dok je korisnika zdravstvneog osiguranja 65,3%.
U RS broj korisnika novčane naknade u decembru 2014. godine iznosio 1.42% od ukupno 142.675 nezaposlenih, a broj korisnika zdravstvenog osiguranja je bio 93,39%.
Iako je više analiza ukazivalo da servisiranje zdravstvenog osiguranja treba izmjestiti iz službi za zapošljavanje, jasno je da i novčane naknade za osobe koje ostanu bez posla trebaju biti redefinisane jer je se one trenutno isplaćuju tako da bez obzira na visinu sredstava koja uplaćuje pojedinac naknadaje ista kao i za one zaposlene koji imaju niže plate pa se uplaćuju i manji iznosi. Ovakvom sistemu se ne može prigovoriti socijalna solidarnost, ali sistem treba zapravo pružiti ispravan i fer tretman nezaposlenim osobama. Na kraju i najvažnije – nije ključno pitanje koliko ima novca i prava, već ko ih i na koji način ostvaruje. U modernim službama za zapošljavanje prava mogu ostvarivati samo lica koja aktivno traže posao i to mogu dokazati kroz interakciju sa savjetodavcem i niko drugi. Ni slučajno svi!
