Kako tvrde, u Srpskoj mnogi proizvođači muku muče da popune svoje redove ili čak da prošire proizvodnju zato što nema zainteresovanih za rad u pogonima i prosječnu platu od 600 KM. Istovremeno, broj onih koji se javljaju na konkurse u javnoj upravi i finansijskim organizacijama, gdje se neto plata kreće u rasponu od 600 do 1.300 KM, po jednom radnom mjestu najčešće je i trocifren. Nisu rijetki oni koji godinama tavore na birou i uopšte ne konkurišu za poslove koje bi mogli raditi.
Aleksandar Radeta, direktor Agencije za javnu upravu RS, kaže da se za jedno mjesto sa srednjom stručnom spremom na njihove konkurse obično javi više od stotinu kandidata, ali da ima i drugačijih situacija, odnosno da za neka otvorena radna mjesta niko neće da konkuriše.
– Svi žele da završe bilo kakvu školu, da se uhljebe u nekoj kancelariji i ništa ne rade. Za svako radno mjesto sa srednjom stručnom spremom kod nas se javi više od stotinu kandidata, pa samo možete da zamislite šta se dešavalo kada su Poreska uprava RS i Uprava za indirektno oporezivanje BiH raspisivale konkurs za 40 radnih mjesta – stiglo je na hiljade prijava iako mnogi za ta mjesta nisu bili ni kvalifikovani – naglašava Radeta.
Istovremeno, dodaje on, visokoobrazovani često ne žele da konkurišu tamo gdje se mnogo radi. Kako kaže, tipičan primjer su diplomirani ekonomisti kojih ima najviše na birou, a kada bude otvoreno mjesto za računovođu, niko ga neće.
– Znaju svi da je to rudarski posao. A da se jave, stekli bi i iskustvo i sigurno lakše došli do boljeg posla – rekao je Radeta.
Na pitanje da li misli da smo lijen narod, Radeta kaže da nismo, ali jesmo skloni kretanju linijom manjeg otpota i velikih očekivanja da odmah nakon diplome treba da se uhljebimo kao direktori ili barem činovnici.
Ekonomista Zoran Pavlović tvrdi da se suočavamo s opštim poremećajem u sistemu vrijednosti. Traži se samo brza zarada uz minimalan rad u udobnoj klimatizovanoj kancelariji.
– Niko neće da radi u realnom sektoru, gdje se moraju zasukati rukavi za daleko nižu platu. Činjenica da se na konkurse za jedno mjestu u državnoj upravi jave stotine kandidata, a da proizvođači ne mogu da popune 400 radnih mjesta, jer se na njihov oglas javi jedva 100 ljudi, potvrđuje ovu teoriju. Posljednjih decenija njeguje se koncept po kojem se treba prihvatiti posla samo ako je zarada brza i dobra. Volimo da ležimo džaba. Slika života nam je iskrivljena i kao da nismo svjesni realnosti. Nije naša stvarnost ono što vidimo na TV ekranima, da se za glupiranje u rijalitiju može dobiti 15.000 evra za nekoliko mjeseci. Koliko vidim, nikome nije ni na kraj pameti da hljeb zaradi u proizvodnji, koja mora da se razvija da bi se sistem održao. Plate u realnom sektoru su definisane na osnovu troškova i radnici ne mogu da budu bolje plaćeni zato što je napravljen veliki jaz prema javnom sektoru, u kojem su te plate daleko više nego što stvarno stanje dopušta – kaže Pavlović i dodaje da je posebno problematično što, pored odbijanja posla, mladi ne žele ni da se edukuju, osim ako će im to donijeti posao u javnoj upravi.
Radnici, s druge strane, gledaju kako da žive, tj. prežive, sa 400 ili 500 KM iz proizvodnje dok oni iz javne uprave imaju i do tri puta više plate. Jedan od radnika s kojima smo razgovarali kaže da, iako nema ništa protiv rada u proizvodnji, teško mu pada to što uz velike napore jedva plaća redovne obaveze.
– Svaka čast i ekonomistima i poslodavcima, ali neka oni pokušaju da žive od moje plate, pa onda neka govore o željama da se radi u proizvodnji. Nadam se samo da moje dijete neće morati u proizvodnju, jer od ove siće koju nam daju jedva preživljavamo – rekao je jedan radnik.
Direktor Unije udruženja poslodavaca, Saša Aćić, kaže da teza o nezainteresovanosti radnika apsolutno stoji, što se svakodnevno potvrđuje u praksi među proizvođačima. Iako nije htio da pominje imena kompanija koje ne mogu da popune svoje redove, on tvrdi da takvih primjera ima.
– Imamo loš odnos prema radu i radnim navikama, a vlada veliki jaz između plata u javnom i realnom sektoru, zbog čega je i prevagnuo interes za rad u upravi i administraciji. Svi ovi razlozi su uzrok što imamo samo jednog radnika u proizvodnji na 10 potrošača. Upisu fakultete samo da bi otišli iz proizvodnje, odnosno ušli u upravu i administraciju. Tome u prilog ide nedavna informacija da je na konkurs za 400 radnih mjesta u jednoj proizvodnoj firmi stiglo samo 150 prijava. Takođe, radnici su nam slabo pokretljivi, teško prihvataju poslove u drugim gradovima ili državama, a da ne govorimo o doškolovavanju – rekao je Aćić.
PRESS RS
