O učešću mladih u programu Kluba za traženje posla u Banja Luci (ZZZRS), i pozitivnim promjenama kojima doprinosi piše vlastitim perom mašte i inspiracije Bojana Ostojić, profesorica fizičkog vaspitanja iz Čelinca.
“Osmijeh, počinjem ovu priču sa osmijehom. Sada se možda pitate zašto baš sa osmijehom? Ja bih to rekla ovako, ono što je svjetlost za zemlju, to je osmijeh za svakog čovjeka. Jedan mudar čovjek je jednom rekao “dan bez smijeha je dan bez života”. Zato nasmijte se, bez obzira na sve, ne zaboravite se smijati. Možda nećete osmijehom ukloniti bore, ali hoćete glavobolju, možda nećete dobiti novac, ali dobićete ljubav, možda nećete naći posao, ali naći ćete prijatelja. Dragi svijete, ponovo te osjećam, živote ne prolaziš više pored mene, ponovo te živim. Da li vjerujem u čuda? Vjerujem, ali od ovog trenutka sa bitnom razlikom, živim čudo! Ova priča počinje onog trenutka kada sam čula za klub za zapošljavanje od drugarice i odlučila da je dosta sjedenja u kući i samožaljenja, kukanja zidovima i pričanja u prazno. Odluka je pala, treba mi pomak, onaj jedan jedini korak, mali za čovječanstvo, veliki za mene, da prestanem da se osjećam beskorisno, da ne slušam više priče o godinama koje prolaze, o neimanju sopstvene porodice, pravog posla, dok drugi imaju sve to jer su politički aktivni, za razliku od mene.
Nisam željela više da budem zadnja rupa na svirali osim onda kad nekom zatrebaš, jednom rječju potrčko. Bilo je vrijeme da tablu beskorisnosti koja mi je svakodnevno visila oko vrata i otežavala normalno disanje skinem bar na kratko. Osjećala sam kako postajem sve negativnija iz dana u dan. Prijetila sam da se pretvorim u nesrećnu osobu zbog osjećaja nemoći koji me je sve više obuzimao, a to je bilo zadnje na ovom svijetu što sam mislila da ću ikada postati. Ja koja sam oduvijek bila pozitivnog duha, ploveći na sopstvenom balonu sreće. Gledala sam kako rupa na mom balonu postaje sve veća, a sreća i zadovoljstvo sve manje. Crna rupa je prijetila da proguta svaku lijepu stvar, da uništi svaku dobru misao. Odluka je pala, ustajem i krećem u nepoznato. Kažu ko ne rizikuje ne može ni dobiti. Otišla sam u klub ne očekujući previše, a onda sam nećete vjerovati dobila, to vam naravno neću još otkriti. Saznaćete ako ostanete sa mnom do kraja ove priče. Očekivanja su premašena zilionskim brojem kubika pozitivne energije. Mjerač na mom srcu je otkazao od sreće, znate one istinske sreće. Tih dana vraćala sam se kući upravo takva, srećna, nasmijana, ispunjena i zadovoljna, a nisam imala posao. Zamislite kakav paradoks. Istina o sreći koju svi priželjkujemo je mnogo jednostavnija i lakša od svih ljudskih komplikovanja, ali ipak samo rijetki je uspiju vidjeti i osjetiti. E upravo ti rijetki se danas nalaze u mom društvu. Ova grupa ljudi koji su skupili hrabrost, volju, snagu i želju i došli ovdje kao i ja, danas stoje pored mene rame uz rame. Zahvaljujem im se, jer sam imala tu čast da kroz ovih 8 dana upoznam ljude koji su me podstakli svojom borbenošću, svojim duhom, svojom odlučnošću i istrajnošću, svojim stavovima, svojom emotivnom stranom, svojom iskrenošću i prijateljstvom, da ustanem i napravim korak ka svom cilju. Uvijek sam vjerovala u dobre ljude, ma koliko mi život na put stavljao onih loših. Ovdje sam našla nesebične ljude, ljude koji su spremni pomoći jedni drugima bez ikakvog interesa, ljude od kojih sam učila, ljude koji su došli boriti se za svoje ciljeve i snove, a da pritom nisu zaboravili na plemenitost, dobrotu i humanost.
Hvala našem Daliboru koji nam je ovih osam dana bio učitelj, prijatelj, saborac, koji je omogućio da ove dane ne proživimo kao horor naših najgorih strahova, nego kao jedno veliko životno iskustvo, kroz koje smo učili začinjavajući sve sa smijehom i šalom. Pod njegovim vođstvom naučili smo da nikada ne trebamo odustati, pasti možemo, ali ustati moramo. Hvala Milanu, koji mi je pokazao da i ljudi mogu biti kameleoni. Hvala Nemanji, jer sam postala bogatija za jednog malog brata. Hvala Aljoši koji mi je pokazao da čovjek stvarno može sve što hoće, pa je dobio nadimak Multipraktik. Hvala čika Rajku, koji je bio naše iskustvo, od koga sam naučila da možeš dobro odigrati i sa loše dobijenim kartama, hvala mu što mi je pokazao kakav treba biti pravi borac. Hvala Mašici što mi je pokazala koliko velika može biti čovjekova žrtva za porodicu, i kako ćemo uvijek biti u prednosti nad tehnologijom, jer iako ne vjerujete postoji gugl sa srcem. Hvala Aleksandri koja mi je pokazala koliko daleko čovjek može stići i šta je spreman uraditi zarad najveće pokretačke energije cijelog svemira, a to je ljubav, i boriti se za nju svakog dana. Hvala Darku što mi je pokazao kako se čitava planina emocija i dobrote može kriti u jednom časnom čovjeku i umjetniku. Hvala Taši koja je iako najmlađa pokazala koliko je pametna i spremna stati na crtu ravnopravno sa svakim od nas, i koja me naučila da poslodavca ne doživljavam kao više biće pri rukovanju. Hvala Željki mom ličnom anđelu, koja me naučila da život nema cijenu, i da svaki dan treba živjeti punim plućima. Hvala Zorici koja je bila strpljiva sa mnom i mojom biografijom (još samo da ostavi pušenje i dijetu ). Hvala Sandi najvećoj lavici, koja me naučila da čovjek zaista može i treba da uči na svojim greškama, bez stida i straha, i da nikada nije kasno da promjeniš sebe na bolje. Hvala Nemanji S. koji nas je zabavljao svojim brzim govorom, koji me naučio da čovjek sa osmijehom može prihvatiti i neke negativne stvari u životu i tako ih poraziti. Hvala Biljani, što mi je pokazala da žena ako hoće može postići sve. Hvala Srđi koji nam je pokazao da ova grupa ima veliki potencijal, jer je prvi dobio posao i dao nam vjetar u leđa. Zahvaljujem Darku koji je bio sa nama prvih nekoliko dana, i ipak bio dio ovog tima. Ova učionica koja bi nekome djelovala sasvim obično i naizgled ništa posebno, od 11:30h do 14:30h već osam dana, pretvarala se u jedan sasvim svoj dio svemira, u jednu malu galaksiju, sa planetama i sopstvenim Suncem koje nas je pokretalo i budilo svaki novi dan sa osmijehom. Slobodno mogu reći da sam vas sve bezrezervno prisvojila svome srcu kao svoje prijatelje, jer vi to zaista jeste.
Drago mi je što smo pokazali kako grupa sa toliko različitih ljudi može odlično funkcionisati, jer upravo te različitosti dale su nam šarenilo jedne duge, koju ćemo kao otisak pečata jednog velikog životnog iskustva ponijeti sa sobom, praveći korak ka ispunjenju naših snova i ciljeva.
Dragi moji drugari hvala vam što ste bili moja inspiracija.”
Bojana
