Kako prenose beogradske Večernje novosti, turski hotel „Orange County” od pet zvezdica u Alanji odlučio je da ovog ljeta ponudi besplatan smještaj za “djecu” do 35 godina ukoliko borave u pratnji dve odrasle osobe.
Hotelijer se odlučio za gratis smeštaj “dece do 35 godina”, jer u Srbiji pola miliona ljudi, odnosno svaka druga osoba do 34. godine, iz ekonomskih razloga i dalje živi sa roditeljima. Gratis, dakle, dobija prvo “dijete” do 35 godina, a roditelji do 31. marta dobijaju dodatni popust na aranžman od 35 odsto. Želeći da podrži ovu akciju agencija „Fibula” je obezbjedila i besplatnu avio kartu za “decu do 35 godina”, a i dalje žive i žele da putuju sa svojim roditeljima.
Iako nismo bili u mogućnosti da provjerimo tačnost ove ponude, indikativno je da je doživjela veliku popularnost u medijima. Komentari na vijest su različiti, od onih da je to “prozivka” mladima, pa do onih da će mlade moliti da dođu u ovom aranžmanu.
YEP konuinuirano analizira podatke koje objevljuje Agencija za statistiku BiH, među kojima i neaktivnost i nezaposlenost mladih. Prema podacima iz Ankete u 2015. godini stopa nezaposlenosti iznosila je 27,7% (25,8% za muškarce i 30,7% za žene), dok je u istom periodu 2014. godine bila 27,5% (31,2% za muškarce i 25,2% za žene). Stopa nezaposlenosti bila je najviša među mladim osobama starosti 15 do 24 godine i iznosila je 62,3% (59,5% za muškarce i 67,3% za žene). Upravo kulturološki razlozi mogu biti problem u realnijem iskazivanju stope među mladima, jer na području Balkana mladi mahom još žive sa roditeljima dok ne završe fakultet, što je u prosjeku oko 25-26.godine, nerijetko i do 30., a tek nakon toga počinju da se više aktiviraju na tržištu rada ili da razmišljaju o samostalnom životu.
Te probleme prepoznaje i SEEYN “Izvještaj o zapošljivosti mladih u Bosni i Hercegovini”. Preprotektivni (hiperprotektivni) odnos roditelja može dovesti do pasivnosti mladih, njihovog umanjenog interesovanja i motivacije za poduzimanje akcija i generalno osjećaja „uljuljkanosti“, potpune izvjesnosti i sigurnosti koji vodi razvijanju životnih stilova pretjeranog uživanja i hedonizma. Isto tako, na ovaj način prolongira se period zavisnosti i kreira svojevrstan produženi period adolescencije, te se prelazak mladih u fazu „zrelosti“ odlaže u poređenju sa evropskim i svjetskim trendovima.Također, ne treba zaboraviti da su pretjerano nametljivi roditelji, previše uključeni roditelji i preprotektivni roditelji jedan od osnovnih karakteristika disfunkcionalnih porodičnih sistema. Neke od izjava učesnika ovog istraživanja su:
- Treba mlade naučiti od malih nogu da rade i kasnije kad nauče raditi neće im biti teško obavljati taj posao, a i naučit će cijeniti novac koji zarade.“ (U2-FG5);
- „potrebno odgajati mlade ljude u duhu da imaju vlastitu neku inicijativu, da su samostalni, jer prilično dugo žive sa roditeljima.“ (U3-FG1);
- „Naša djeca ne mogu da se odvoje od roditelja čak i kad su zaposlena“ (U7-FG1).
Drugim riječima, roditelji svjesno ili potpuno nesvjesno putem opisanih modela utiču na pasivnost, nemotiviranost i nepoduzimanje inicijativa kod mladih, njihov odnos prema obrazovanju i izboru zanimanja.Ove modele roditelji prenose najčešće, ne zato što su loši ili neodgovorni roditelji, već najčešće iz uvjerenja da je obaveza roditelja da rade najbolje za svoju djecu čak i uz žrtvu sopstvenog dobra, odnosno da i njihov sopstveni život i vlastito dobro treba žrtvovati za „dobrobit“ svoje djece. Uzroci ovakvog stanja vjerovatno leže u činjenici da su i sami roditelji naprosto posustali pod pritiscima težine realnosti, opterećeni borbom za egzistenciju i nemoćni da djeci prenesu vrijednosti sistema u kome su sami odrastali, jer se ni oni sami se ne snalaze u vrlo dinamičnim društvenim promjenama, tehnološkom razvoju i globalizaciji.
Drugi model koji je evidentiran u iskazima ispitanika jeste naučena bespomoćnost. Radi se o psihološkom fenomenu bespomoćnosti proizlazi iz ranijih iskustava osobe, koja je izlaganjem bolnoj ili neugodnoj bezizlaznoj situaciji naučila da nad takvom situacijom nema nadzora. Ta naučena reakcija uopštava se tada i na one situacije u kojima postoji mogućnost „izlaza“. Dakle, jedostavno rečeno, ponavljanjem bezizlazne situacije osoba zaključi kako ništa ne može promijeniti koliko god se trudila i odustaje od pokušaja da bilo šta promijeni.
