Novi broj časopisa IUVENTA, koji mjesečno izdaje Institut za razvoj mladih KULT, pored ostalih informacija o radu sa mladima donosi i intervju koji je novinarki Neiri Neimarliji dao rukovodilac Projekta zapošljavanja mladih g. Ranko Markuš.
Pored informacija o djelovanju Projekta zapošljavanja mladih, objavljene su i uspješne priče mladih žena i muškaraca koji su se zaposlili zahvaljujući podršci YEP-a.
Intervju objavljen pod nazivom ¨Posao se ne čeka, posao se traži¨ prenosimo u cijelosti:
Glavni problem mladih, ali i drugih kategorija društva u BiH i regiji jeste nezaposlenost. U okruženju u kojem je prema anketi radne snage oko 60% mladih nezaposleno, gdje nema strateškog pristupa za rješavanje ovog problema, u situaciji opće apatije mladih i snova 77% mladih o odlasku iz zemlje „trbuhom za kruhom“ nema mnogo prostora za optimizam. Ipak, svijetlih primjera zapošljavanja mladih ima, kroz konkretne mjere koje dolaze iz nevladinog sektora, a koje mogu pomoći mladima. O ovim mjerama razgovarali smo s gospodinom Rankom Markušem, projektnim menadžerom švicarskog Projekta za zapošljavanje mladih (YEP), koji se implementira u BiH.
Projekat zapošljavanja mladih (engl. Youth Employment Project – YEP) je projekt Švicarske agencije za razvoj i saradnju (SDC), realizira se od 2008. godine u dvije faze, u partnerstvu sa Zavodom za zapošljavanje Republike Srpske, Federalnim zavodom za zapošljavanje i kantonalnim službama za zapošljavanje. Kako kaže projektni menadžer Ranko Markuš, ovim projektom pokušavaju da razvojem aktivnih mjera i usluga za mlade zaposliti što više mladih ljudi. „Cilj nam je da za pet godina provođenja projekta zaposlimo 3000 mladih i značajno se približavamo tom broju. U suštini se bavimo razvojem sistema zapošljavanja koji treba pružiti podršku mladima te smatramo da je najznačajnije da službe za zapošljavanje razviju kvalitetnu savjetodavnu funkciju, posebno u ruralnim područjima’’, kaže Markuš u uvodnom dijelu ovog razgovora.
Šta smatrate najznačajnijim korakom/cima koje treba napraviti kako bi se poboljšala zaposlenost mladih u BiH?
Teško je ponuditi rješenje u nekoliko rečenica jer jednostavno rješenje ne postoji. Ovaj kompleksan problem mora biti prioritet za niz institucija od obrazovanja, podsticaja te ekonomskog okruženja. Ono što je očigledno je da su Zavodi za zapošljavanje institucije koje imaju veoma značajnu teritorijalnu pokrivenost jer postoje u svakoj lokalnoj zajednici, odnosno općini. Njihov utjecaj na zapošljavanje mladih može biti značajan jer imaju zakonski mandat, osoblje, infrastrukturu i finansijske resurse.
Problem u uspostavljanjusistema individualne podrške je u činjenici da je veliki broj nezaposlenih, a vrlo je malo ljudi koji rade u službama za zapošljavanje. Naše procjene pokazuju da u biroima na jednog zaposlenog službenika dolazi u prosjeku 1500 nezaposlenih lica, tako da se jednostavno ne mogu posvetiti svakoj nezaposlenoj osobi više od 5 minuta, pa samim time je nemoguće pružiti svima podjednako dobru savjetodavnu uslugu. U takvim uvjetima biroi su se usredotočili na zakonski minimum, odnosno omogućavanje prava, dok se savjetodavni proces gotovo i ne odvija.
S druge strane, ekonomsko okruženje u kojem bi mladi trebali pronaći posao značajno je promijenjeno. BiH je prije rata bila „industrijski park’’ bivše Jugoslavije. Mnogo je manjih gradova u BiH je formirano u blizini fabrika najčešće u blizini izvora prirodnih resursa, kojih je u BiH mnogo, pa je tako 1981. godine gotovo 60% od svih zaposlenih radilo u industriji, a 2000. godine svega 35%, dok ih je danas značajno manje. Na ovaj način kod naših je ljudi ustaljeno mišljenje da će i danas neko doći i otvoriti fabriku te zaposliti 5000 ljudi, što se neće desiti. Objektivno treba posmatrati da je BiH izgubila tržišta koja je imala prije rata, ali ne samo tržišta već i proizvodne tehnologije, mašine su zastarjele, a obrazovni sistem ne prati savremene razvojne trendove. Sad su naša tradicionalna tržišta preuzele fabrike iz Češke, Slovačke, Mađarske itd., kojima mi više ne možemo parirati. Zato je potrebno ponovo krenuti malim koracima.
Mi smatramo da su u poboljšanju zaposlenosti kod mladih značajne dvije stavke: razvoj institucija i razvoj ekonomije; pronalaženje modaliteta za uspostavljanje kvalitetne savjetodavne funkcije za mlade te razvoj preduzetništva, koje je zanemareno, a i država mora pružiti podršku poslodavcima u otvaranju novih radnih mjesta.
Na koje načine projekt nastoji povećati zaposlenost mladih u BiH?
Ako bih morao od niza intervencija odabrati jednu, usredotočio bih se na klubove za traženje posla. U prvoj fazi projekt je otvorio tri kluba za traženje posla, u Tuzli, Banjoj Luci i Gradišci. Klub je grupni savjetodavni rad u biroima za zapošljavanje s nezaposlenim licima, gdje se pokušava u grupama od po 10 osoba pružiti savjetodavna podrška pri zapošljavanju. Klubovi za traženje posla nastali su 1970-ih, kada je dr. Nathan Azrin osmislio koncept kluba za traženje posla, koji funkcionira kroz tri segmenta: grupa za podršku, radionica za stjecanje vještina potrebnih za traženje posla i mjesto gdje se mogu dobiti informacije o slobodnim radnim mjestima. Koncept klubova za traženje posla uspješno se provodi širom svijeta. Klubovi provode svoje aktivnosti u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Francuske, Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva, ali i u zemljama regije: Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bugarskoj. Kroz ta tri kluba značajan se broj mladih počeo zapošljavati 30-40% polaznika pronašlo je posao u roku od četiri mjeseca. Danas su očekivanja od posla velika, svi žele u javne institucije ili javna preduzeća, svi sanjaju da postanu direktori Googlea iliotvaranje novih. Klubovi funkcioniraju različito i to zavisi od lokalne ekonomije, ali i od interesa mladih.
Koliko mladi koriste mogućnosti koje nude klubovi za traženje posla?
Prve dvije grupe korisnika u klubovima nije teško formirati, jer ta mjesta popunjavaju aktivni mladi koji su zainteresirani za sve raspoložive mogućnosti, ali nakon toga naše iskustvo je da je teže oformiti naredne grupe. Neki od mladih iz prve dvije grupe nađu, a neki ne nađu posao, što onda obeshrabri sljedeće potencijalne korisnike. Proveli smo anketu s nezaposlenim licima, koja je pokazala da samo 1/3 nezaposlenih na tržištu rada aktivno traži posao, ostali ga čekaju. Naša je filozofija da se posao ne čeka već da se posao traži. Čak i kad poslodavac nije objavio konkurs, a vi znate da ispunjavate kriterije za djelatnost kojom se kompanija bavi, možete ga nazvati ili poslati prijavu za posao i na taj način ponuditi mu se za posao. Medije je privukla naša anketa jer je problem prvi put bio prikazan iz suprotnog ugla, da nezaposlena lica ne traže posao, a u isto vrijeme imamo poslodavce koji kažu da ne mogu pronaći kvalitetne radnike. Mi ni u kojem slučaju ne želimo prebaciti odgovornost za nezaposlenost na mlade, ali želimo ukazati na to da i oni imaju obavezu da se bore za svoje mjesto kod poslodavca, ukoliko ga zaista i žele.
Da li su mladi više zainteresirani za pokretanje vlastitog biznisa ili za pronalazak zaposlenja kod poslodavca u određenom sektoru?
Rekao bih da je dominantan interes za pronalazak posla kod „dobrog poslodavca’’, dok su izuzeci mladi koji pokreću vlastite biznise.
Ipak, definicija „dobar poslodavac’’ postavljena je na veoma specifičan način. Naprimjer, u Prnjavoru ili Derventi imamo poslodavce koji nemaju dovoljan broj radnika i stalno imaju otvoren konkurs za prijem određenog broja radnika jer im je teško naći radnika da radi za plaću koja se daje. Međutim, to je problem očekivanja. Ti poslovi su manuelni, u drvnoj i tekstilnoj industriji, a poslodavac isplaćuje minimalnu plaću predviđenu zakonom, što je lični dohodak od 370 KM, uz pripadajuća davanja. Taj iznos nije nešto čime možete ostvariti svoje snove, ali ukoliko najniži lični dohodak nije odgovarajući, nije poslodavac taj kojeg treba kriviti, nego je potrebno mijenjati Opći kolektivni ugovor.
Ponovo naglašavam da ne želim preokretati teze od onoga što je istina, ali suština je da mladi imaju visoke ciljeve od kojih ne žele odustati. Ima mladih koji žele raditi naprimjer isključivo u telekomima, i mi takvim mladima ne možemo pomoći. Ono što možemo uraditi jeste pokušati praviti male priče o uspjehu s ljudima koji su dobili posao kroz naše programe.
U „jaranskoj ekonomiji’’, kakva funkcionira u BiH, gdje je poznanstvo bitnije od kvalifikacija, mora se kroz sve instance raditi na podsticanju razvoja poduzetništva, jer je to praktično jedina aktivnost u kojoj možete sami preuzeti odgovornost za svoje zaposlenje.
Na koji način projekt podržava preduzetništvo mladih?
Što se tiče preduzetništva, mi inicijalno nismo bili fokusirani na njega, ali smo onda vidjeli da bismo na taj način motivirali mlade kroz klubove i biroe da se sami zapošljavaju. Imali smo kontakt s mladima koji su talentirani za preduzetništvo i imaju dobre ideje. Zajedno s Federalnim zavodom za zapošljavanje ušli smo u program Mladi preduzetnik. Organizirali smo obuku za razvoj preduzetničke ideje za 99 mladih, od kojih njih 71 ima mali biznis koji je i danas aktivan, a nekoliko njih je imalo i nova zaposlenja, pa se broj mladih koji su zaposleni kroz program Mladi poduzetnik približio brojci 100.
Suština programa bila je da mladi prođu kroz obuku i dobiju po 7000 KM da pokrenu biznis. Firma koja je vršila obuku specijalizirana je firma za računovodstvo i finansije, koja je godinu dana pružala besplatnu podršku mladima da registriraju posao, da vode knjige, rješavali su im probleme pravne i finansijske prirode. Ovakvi pokazatelji veliki su uspjeh, čak i za mnogo razvijenije zemlje od BiH.
Bitno je naglasiti da se ovdje radi o mikrobiznisima, naprimjer frizerski salon, stolarska radionica i sl. Ovaj sistem obuke, finansiranja, mentorstva i pokretanja biznisa pokazao se uspješnim.
Radili smo nešto slično i u Banjoj Luci, program Žene ženama, gdje smo razvili neke zanimljive biznise, neke tipične „ženske’’ kao što je Škola za trudnice, ali i neke neočekivane poput autoservisa koji drži djevojka u Banjoj Luci.
Trenutno s Federalnim zavodom za zapošljavanje pravimo e-learning školu za preduzetništvo, jer mladi ljudi ne znaju napraviti plan za biznis ili nemaju novca ili vremena da idu na obuku za kreiranje tog plana. Upravo je u toku testiranje na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, a nadamo se da ćemo u toku ove godine uspjeti ovaj alat pružiti mladima u jednom od preduzetničkih programa federalnog zavoda koji je u pripremi.
Na kraju bih naglasio da projekt implementira lokalne inicijative s 11 nevladinih organizacija iz BiH, od kojih su tri projekta iz oblasti obrade drveta i metala, pet projekata iz oblasti poljoprivrede, tri iz tekstilne industrije i jedan koji će razvijati program volontiranja. Očekuje se da ćemo na ovaj način generirati najmanje 120 radnih mjesta. Aktivnostima će prevashodno biti obuhvaćeni mladi kroz klubove za traženje posla, a na ovaj način mi pokušavamo pružiti dodatne mogućnosti mladima u uvjetima ograničenog ekonomskog razvoja. Naš pristup pokušava uvažiti realnost i stavove mladih, koje kontinuirano preispitujemo na forumima o zapošljavanju mladih, koje organiziramo dva puta godišnje i čija preporuka je, između ostalih, bila i pokretanje lokalnih inicijativa.
