Prema McKinsey Global Institute, u narednih 15 godina se očekuje novih 1,8 milijardi potrošača, a svjetska potrošnja se povećava na 64 trilijuna dolara.
Razvijene ekonomije će nastaviti raditi na globalnom rastu, a očekuje se niz inovacija kada su u pitanju tok materijala, informacione tehnologije, proizvodni procesi i dizajn. Svi ovi faktori upućuju na dolazak ere globalnih mogućnosti proizvodnje.
Postavlja se pitanje gdje se u svemu ovom nalazi Bosna i Hercegovina. Generalno za BiH možemo konstatovati lošu privrednu strukturu, odnosno da je zanemarljiv broj privrednih subjekata koji se bave proizvodnjom ili bolje rečeno stvaranjem nove vrijednosti. Kao rezultat loše makroekonomske politike imamo situaciju da se BiH sve više zadužuje kod međunarodnih finansijskih institucija, a da skoro ništa nije uradila na stvaranju materijalne osnove za povrat kredita.
Najlakši zadatak čini se imaju nacionalno orijentisane politike. Čim se počne pričati o ekonomiji i stvaranju strategija (primjer Forum za prosperitet i zapošljavanje organizovan od Delegacije EU u Bosni i Hercegovini), počinju se negdje paliti zastave. To je odgovor na ”vapaj” naroda za jasnom ekonomskom politikom i strategijom.
Ukoliko uzmemo samo dva faktora koja ulaze u računanje GDP-a, i to omjer razliku izvoza/uvoza i direktne strane investicije, možemo uvidjeti veliki potencijal za rast. Naravno, ukoliko posmatramo kvantitativne pokazatelje.
Prema godišnjem izvještaju Centralne banke BiH, industrijska proizvodnja je zabilježila godišnji rast od 6,4% u 2013. godini. Treba napomenuti da je rast ove veličine uzrokovan prvenstveno lošim rastom u 2012. godini. Perjanice tog rasta su bile metalnoprerađivačka i prehrambena industrija. Također, prema izvještaju Centralne banke BiH, naša zemlja je bilježila pad uvoza u 2013. godini prehrambenih proizvoda. Ipak omjer uvoza i izvoza za BiH unutar prehrambene industrije predstavlja signal za zabrinutost. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, ukupan izvoz prehrambenih prerađevina u 2013. godini je bio 324,9 miliona KM, a uvoz 1,5 milijardi KM.
Ukoliko posmatramo period 2004-2012, direktne strane investicije u BiH kada je u pitanju prehrambena industrija su iznosile 466 miliona KM. Promet za jednu godinu jednog velikog prehrambenog proizvođača iz BiH je preko 100 miliona KM. To ukazuje na to o kakvom potencijalu se radi i u ovom segmentu.
Postoji niz dokumenata i politika koji ukazuju na to da je prehrambena industrija jedna od strateških grana za BiH. Dalje, postoji niz definisanih koraka kao mjera za podsticaj razvoja ove strateške grane. Radi se mahom o makroekonomskim politikama i mjerama.
Kao što se kuća ne može planirati od krova i bašte, tako i razvoj jedne industrije ne ovisi 100% od makroekonomskih mjera. Radi se o teoretisanjima koja su simpatična i koja predstavljaju okvir za rad kompanija tek kada su ona i tržišno konkurentna. Sve dok nam ne bude jasno da konkurencija našoj vodi nije hrvatska voda na policama u BiH, već hrvatska voda na policama drugog najvećeg lanca u SAD, mi ne možemo očekivati napredak. Najveće zlo koje nam se desilo poslije rata jeste činjenica da se kompanije nisu istinski okrenule tržišnoj ekonomiji.
Nažalost, sprečava nas i činjenica da naši ljudi još misle da je vrijeme ili da će doći vrijeme gdje će fabrike služiti da bi se zaposlio što veći broj ljudi. Ipak, to nije tako. Fabrike su tu da bi ostvarivale profit. Vrijeme ”low performancea” je iza nas. Sve dok ne napravimo od svakog preduzeća ”performace oriented”, ozbiljnih pomaka neće biti.
Finalno, nadajmo se da će obrazovni sistem učiniti svoje i prije svega iznjedriti osviješćene mlade ljude sa temeljima tržišne ekonomije kao zdravog osnova za razvoj stručnjaka.
Ne nedostaje BiH know how u ovoj industriji, jer naši prehrambeni proizvodi se kvalitetom mogu nositi sa svjetskim. Nama nedostaje high performance sistem unutar firmi. Nama nedostaje brand management. Ali, prije svega, nama nedostaje organizaciona kultura kao osnova za imidž i reputaciju.
Za BH prehrambenu industriju možemo navesti dvije opšte karakteristike uslova poslovanja koje su specifične za ovu granu privrede.
Prva karakteristika se odnosi na činjenicu da imamo nekoliko jačih privrednih subjekata (prije svega, mlinsko-pekarska industrija), koji su nastavili svoju djelatnost od prije rata. Ovi privredni subjekti su kroz proces privatizacije naslijedili veliki broj administrativnih radnika. U periodu 2005-2007. situacija na tržištu je bila dosta povoljna za ove privredne subjekte. Uprava kao i vlasnici nisu se pretjerano bavili ovim problemom, jer otpustiti radnika osim materijalnih troškova (otpremnine) bio je i veliki politički problem.
Kako je obim prodaje padao iz godine u godinu, loš odnos administrativnih i proizvodnih radnika dosta utiče na konkurentnost proizvoda. Bez obzira na to što ovi subjekti imaju automatizovanu proizvodnju i gdje postižu dobre jedinične direktne troškove proizvodnje, administrativni troškovi u dobroj mjeri “gutaju” dobit iz poslovnih aktivnosti.
Druga karakteristika ove grane je razlog što država BiH zbog složenosti državnog aparata nije sposobna da zaštiti domaću proizvodnju, a još nije u stanju da spriječi “sivu” ekonomiju. S jedne strane uvozi se repromaterijal i to u velikoj mjeri na “crno” gdje dobiva sirovinu jeftiniju za 17% (stopa PDV-a), a s druge strane i prodaja se u dobroj mjeri vrši na “crno” što mu faktički uvećava zaradu za 17%.
Navedene karakteristike uslova poslovanja i loša makroekonomska politika, može biti i veliki izazov za “pamet” i “ideje” pogotovo za mladi stručni kadar koji je teoretski veoma edukovan.
Pokretanja novog biznisa ili sanacija postojećeg je predmet detaljnog biznis-plana.
Detaljan biznis-plan treba da sadrži nekoliko najbitnijih elemenata koji definišu budući biznis:
1. Istraživanje tržišta sa stanovišta potreba domaćeg tržišta a kasnije ino-tržišta.
2. Odrediti tržišni potencijal kao i odnos uvoznih dobara u odnosu na domaću proizvodnju.
3. Geografske karakteristike. Na primjer, proizvodi koji su karakteristični za planinske klime koji su veoma zdravi i uglavnom hrana bez hemijskih sastojaka. Stočarstvo i mliječna industrija.
4. Optimalizacija unutrašnjih resursa. Ekonomičnost i produktivnost prije svega. Zbog jake tržišne utakmice, bitno je vladati tehnikama optimalizacije proizvodnje (poslovanja). Ko unaprijed planira što niže jedinične troškove pogotovu direkt-costing ulazi spremniji na tržišnu utakmicu.
5. Izvori finansiranja. Mogućnost apliciranja za povoljnijim finansijskim sredstvima.
6. Optimalizacija kanala distribucije. Pitanje da li razvijati vlastitu distribuciju svojih proizvoda ili angažavati specijalizirane distributerske firme. Pravilan odabir distribucije može takođe utjecati na sniženju jediničnih troškova.
BH prehrambene kompanije imaju priliku da u narednom periodu osnaže tržišnu poziciju kako na policama BiH i regionalnih trgovaca, tako i na evropskom i svjetskom tržištu. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je sada krajnje vrijeme da se na mikroekonomskom nivou orijentišemo prema svjetskim trendovima. Potencijal definitivno postoji, a na nama je koliko smo spremni da gradimo organizacione kulture orijentisane ka globalnim ekonomskim trendovima.
Piše: Adnan Hodžić
Biznis.ba
