Donji Vakuf, gradić u Bosni, proslavio se nakon što je tvrtka ESOF (Eco Sustainable Organic Food) njemačkim partnerima petnaest godina unaprijed prodala baš svu hranu koju će u tom razdoblju proizvesti. Dogovorena je minimalna fiksna cijena koju će nam kupac iz Njemačke platiti, a sve ostalo je stvar tržišta
Bio Agrar International iz Njemačke dalje će povrće – s oznakom organsko – distribuirati na police supermarketa širom Njemačke, Engleske i Francuske. Bosanci posluju tek dvije godine, a već ih se prepoznaje kao firmu čiji proizvodi – crvene duguljaste paprike roge i žute babure – bez problema pronalaze kupce.
Mr. Enver Avdić, ekonomist po struci i suvlasnik firme, tvrdi da to nije glavna vijest, jer, kaže, potrebe su za organski proizvedenom hrane tolike da to uopće i nije neki problem.
“Da sad svu raspoloživu zemlju u Bosni pretvorite u plastenik do plastenika i krenete s proizvodnjom ekološke hrane, mi ne bismo na svjetskom tržištu hrane zadovoljili potrebe koliko je jedno zrno pijeska u pustinji. Potražnja za ekohranom je nevjerovatna, i svakim novim danom sve više raste, pa neće proći puno da će omjer konvencionalno proizvedene hrane i ove ekološke biti pola – pola”, kaže Avdić u ragovoru za Slobodnu Dalmaciju.
– Mi smo taj poso ugovorili tako da se zna jedna minimalna fiksna cijena koju će nam kupac iz Njemačke platiti, a sve ostalo je stvar tržišta – veli Enver, pa se smije i kaže da su partneri rekli da “samo ne pita pošto će oni dalje robu prodavati”. Međutim,, nisu više ni oni “naivni”, i dogovarat će se i drukčije kad su im se već ovim dilom vrata u svijet odškrinula.
– Dvije paprike prve klase iz naših plastenika, u Njemačkoj se prodaju dva eura.
Mislite, dva kila?
– Ne, ne, dvije paprike, naše se povrće prodaje na komade. Tri naša mlada luka stoje vani četiri eura – kaže Enver, pa objašnjava da je ekološka hrana, pri čijem se uzgoju ne upotrebljavaju pesticidi, najčešće duplo skuplja od obične. Računica je, veli, jasna: za proizvodnju takve hrane treba puno više radne snage, sjeme i preparati za prihranu su u prosjeku šest puta skuplji nego kod “obične” proizvodnje, a dobivene količine manje. Samo, kvaliteta tako uzgojenih paprika, rajčica, luka, salate, krumpira… neusporediva je.
Avdić ne krije da ih strani partneri potežu za rukav, jer su shvatili da se na vratima EU-a može stvarati pravo bogatstvo, i to ne samo u materijalnom smislu.
“Ljudi znaju da zdravlje nema cijenu. Ne žele više jesti hranu nakljukanu svim i svačim i vraćaju se prirodi. Svakim danom je tako osviještenih ljudi sve više. Shvaćaju gdje se pogriješilo, i šta treba eliminirati iz prehrane da bi živjeli ljepše i duže. I ima li šta pozitvnije i moralnije nego ponuditi ljudima da jedu ono što bi i ti sam jeo?”, pita Avdić.
Ovaj Bosanac je biznis studirao u Maleziji, u jednoj od moćnijih ekonomija svijeta gdje već, kažu, u srednjoj školi kod djece potiču poduzetništvo.
“Nije bitno to što smo mi nekome unaprijed prodali svoje proizvode ili što inozemni investitori sa Zapada pokazuju interes da ulože u naš posao, važno je da ljudi ovdje u Bosni, u Hrvatskoj, Srbiji, shvate da se od zdrave hrane može odlično živjeti, iako ovo, da se razumijemo, nije lagan posao.
Daleko od toga! Ovdje svaku travku morate ručno počupati, prskanje je strogo zabranjeno, sve što izraste mora niknuti u besprijekornom okolišu, jer u protivnom gubite ekocertifikat i cijela priča definitivno pada u vodu. Plastenici moraju biti smješteni daleko od putova, voda koja se koristi bakteriološki sto posto ispravna, kao i zrak, u blizini ne smije biti kanalizacijskih cijevi i bilo kakvih drugih nečistoća, a biljke od stabljike za sadnju do ploda bez i najmanjeg nedostatka.
U 22 visokosofisticirana plastenika, koji pojedinačno zauzimaju po 500 kvadratnih metara, stvorena je tako atmosfera apsolutne organske sredine. Ulazak u plastenike odvija se preko spužvastih pragova sa sredstvom za dezinfekciju, a svi zaposlenici imaju jednoobraznu odjeću i biljkama barataju isključivo u rukavicama”, objasnio je mr. Enver Avdić.
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)
