Podaci o broju nezaposlenih u BiH su poražavajući, ali je sigurno da bi i podaci o zaposlenima koji su nezadovoljni svojim poslom, da postoje, takođe bili poražavajući. Bilo da spadaju u prvu ili u drugu kategoriju, većina ljudi i dalje vjeruje u mit o “sigurnom” poslu, iako je istina da u ekonomski i politički turbulentnim vremenima kakva su današnja, nijedan posao nije siguran.
Međutim, ova naizgled mračna konstatacija istovremeno je oslobađajuća i ima svoju svijetlu stranu. Jer, ako nijedan posao nije siguran, zar to onda ne znači da je svaki posao jednako siguran? Ali rijetki se dosjete da se život može posmatrati i iz tog ugla. Malo ljudi uopšte razmišlja da je moguće živjeti drugačije – da je moguće npr. umjesto “ozbiljnog” posla živjeti od hobija. Nezaposleni tako godinama čekaju “pravi” posao, a ovi drugi trpe posao koji ih ne čini sretnim.
Srećom, u BiH postoje i ljudi koji ne pristaju na zadate okvire i koji su dokaz da je moguće živjeti svoj san. Pri tome, njihove priče nisu moderne bajke o američkom snu na bosanski način. To nisu priče o uspjehu preko noći, niti o uspjehu koji se mjeri novcem i statusnim simbolima. To su priče o usponima i padovima, borbi i neodustajanju, o uspjehu koji se mjeri slobodom da kreiraš svoj dan prema svojim potrebama i raspoloženjima.
Za takvu vrstu slobode bori se Jelena Medić, koja sa dvije fakultetske diplome, jednom iz glume i drugom iz dramaturgije, radi kao portretni fotograf.
“Nakon deset godina lutanja po pozorištima kao glumica, akrobata, reditelj, dramaturg, pedagog… dobila sam dete i odlučila da se fokusiram, da zaboravim na svoje diplome i pokušam od hobija da napravim profesiju”, kaže Jelena za Buku.
Dodaje da je to izazvalo veliko nezadovoljstvo kod njene majke koja joj je rekla da je to mogla raditi i sa trogodišnjom školom, umesto što je “straćila” tolike godine na školovanje.
“Tu još ide i neizbežna statistika o tome koliko sam godina radnog staža mogla imati, psovanje države i državnika i… da ne dužim, ova vam je priča verovatno poznata. Moja je majka divna žena i divna majka, samo nepopravljivo ranjena jednom surovom istorijskom epohom.”
“Traženje ‘ozbiljnog i sigurnog’ posla koji obezbjeđuje penziju ostavština vremena naših roditelja…”
Jelena je rođena u Novom Sadu, a trenutno živi u Banjaluci. Nakon što je završila glumu i dramaturgiju, režirala je predstave, imala svoje pozorištance, vodila je dramski studio, organizovala pozorišni festival i držala radionice akrobatike.
Sada na pitanje čime se bavi daje vrlo kratak odgovor: “Ja sam fotograf. Portretni fotograf. Okidač na fotoaparatu ujedinio je sve moje strasti i spasio me lutanja. Kada me pitaju čime se bavim, više ne dajem opisni odgovor.“ Ipak dodaje da prethodno školovanje i glumačko iskustvo nije bilo sasvim uzalud.
“Ja i dalje glumim, dubim na glavi i žongliram da bih zabavila decu i od njih izvukla najiskreniji osmeh, služim se tehnikama rada sa glumcima da bih opustila modela i navela ga da bude ono što jeste ili ono što želi da bude.”
Činjenicu da većina ljudi traži “siguran” posao, sa radnim vremenom od 9.00 do 17.00, Jelena komentariše riječima da je traženje “ozbiljnog i sigurnog” posla koji obezbjeđuje penziju ostavština vremena naših roditelja.
“Tako smo učeni i želeli ili ne, podsvest nas tera u taj model ponašanja. I ja sam godinama pokušavala da uskočim u njega, ali izgleda da nije bio krojen po mojoj meri. Neki deo mene se konstantno opirao, do te mere da je svaka šansa da se to konačno desi jednostavno propadala. I u svojoj profesiji sam uvek sama sebi stvarala posao. Fotografija kao profesija je došla s potrebom da se potpuno osamostalim.”
“Jedno je voleti svoj hobi, a drugo pokrenuti vlastiti biznis…”
Njen radni dan je netipičan, a kao majka jednog malog dječaka, svoj dnevni ritam prilagođava njegovim potrebama.
“Moj dan počinje između 6.00 i 7.00, sa divnim očima i rečenicom: ‘Mama se pjobudija!’ Onda Tibetanci i ceo dan balansiranja između biti mama i biti vlasnica biznisa u povoju. Obrađivanje fotografija oko sat vremena pre podne, dok se dete hoće samo zaigrati, marketing dok popodne spava, uveče kad zaspi, biznis i fotografska online edukacija i ponovo obrađivanje fotografija ili dizajniranje materijala, nekad do kasno u noć, plan akcije za sutra i ono što je od noći ostalo ide na spavanje. Fotografisanja su uglavnom vikendom. To je onaj najuzbudljiviji deo posla. Nadam se da će ga uskoro biti mnogo više.”
Na pitanje da li joj je na početku bilo teško, Jelena odgovara da je ona još uvijek na početku: “Ne baš prva glava, ali recimo, ona u kojoj počinje zaplet i postaje interesantno, pa više ne pomišljam da odustanem.”
Jelena Medić, fotografkinja
Govoreći o poteškoćama na koje nailazi i naporima koje ulaže u razvoj posla, Jelena kaže da je potrebno je jako mnogo rada i truda jer, ali da je upravo to ono što čovjeka ispunjava.
“Jedno je voleti svoj hobi, a potpuno drugo pokrenuti, otisnuti i očuvati vlastiti biznis, izgraditi svoj brend, privući klijente, steći poverenje, savladati svoj strah i nesigurnost, izboriti se s finansijama… Tu ima mnogo stvari koje treba naučiti i raditi, ali čak i ako su u potpunoj suprotnosti s vašom prirodom, niko drugi ih neće uraditi. Dobra stvar je što kad zaista krenete u nešto s mnogo srca, počnu da se javljaju ljudi da vam pomognu kad vide da se mučite. Oni ne samo što pomažu, nego su i putokaz da ste na pravom putu.“
Ljudima koji su zarobljeni u poslu koji ne vole i sanjaju da žive od svog hobija, Jelena poručuje:
“Trećina životnog veka odlazi na posao. Ako ga ne volimo i radimo ga s mukom, priličnu štetu nanosimo svom vlastitom životu. Sumnjam da će nam nakon te nepravde on vratiti dobrim.”
Naša druga sagovornica, Sanja Tica Primorac, rođena je i odrasla u Banjaluci, gdje je završila Komunikološki fakultet. Nakon toga, ljubav ju je odvela u Zagreb, gdje je zajedno sa mužem počela praviti prirodnu kozmetiku, ali još uvijek kao hobi. U Zagrebu su živjeli do prije dvije godine kada su odlučili da se “oslobode stega uredskog života” i pokušaju živjeti od onog što im je do tada bio hobi.
Sanja Tica, “Gđica Ptica”
“Suprug i ja smo zajedno u ovome, i svemu drugom, od početka i iako većina ljudi ‘Gđicu Pticu’ veže uz mene, Kristijan također ima veliku ulogu u pretvaranju ovog hobija u posao.”
“Ovo što sada radim, puno je ozbiljnije od rada za nekog drugog…”
Sanja kaže da je i ona, kao i većina ljudi, željela stalni posao u struci, karijeru i finansijsku nezavisnost.
“Međutim, kada mi je postalo jasno da se treba poklopiti jako puno stvari da bi mi to uspjelo i da najmanje “bodova” nose moja želja i ambicija, bilo mi je jasno da moram napraviti nešto drugo kako bih ispunila svoje potrebe. Iako je lako posmatrati posao od 9-5 kao ozbiljan posao, a rad za sebe kao nešto jako neizvjesno, činjenica je da je ovo što sada radim puno ozbiljnije od rada za nekog drugog. A neizvjesno je sve, pa tako i taj famozni 9-5.”
Sanjino iskustvo takođe govori da je preduzetništvo neprekidna borba, te da finansijski uspjeh nije ultimativni cilj.
”’Svaki početak je težak’, kazaće vam svi koji vas podržavaju u nekom vašem naumu i to je istina, ali je istina i da su teški i početak i sredina i kraj. Koliko ćete se vi prepustiti tome da je nešto ‘teško’ ili ‘lako’ zavisi samo od vas. Finansijski je nekada super, nekada ne baš super. U biznis se stalno mora ulagati, pa kad je super, ulaže se više, kad nije tako sjajno, stvari stagniraju. Ali sve su to normalni ciklusi i dio tog puta dok se ne dođe do te neke finansijske nezavisnosti. A kad dođemo do toga, vjerovatno ćemo se odlučiti za neko drugo ulaganje i opet iščekivati tu sigurnost.”
“Ne strahujem od ponedeljka, niti se posebno veselim petku…”
Na pitanje da li uspijeva obezbijediti željeni stil života, Sanja kaže da je ”Gđica Tica” trenutno u fazi kada su potrebna veća ulaganja, jer pokreću vlastitu proizvodnju i grade laboratorij iz kojeg će “izlijetati ptičice”, pa su sva sredstva upućena na tu adresu.
“Stil života je pao na neko drugo/treće/četvrto mjesto na ljestvici, a opet kada je željeni stil života biti zadovoljan, sretan, ispunjen, a ne biti u mogućnosti kupiti nešto ili izaći negdje, onda mogu reći da živim onako kako želim. Ima tu jako puno prostora za napredak, ali mislim da ćemo uskoro biti u mogućnosti zadovoljiti i te materijalne želje i željice.”
Svoju radnu sedmicu Sanja opisuje riječima:
”Moji radni i neradni dani su isti. Ne strahujem od ponedjeljka, niti se posebno veselim petku. Raduje me to što radim, stalno nešto čitam, učim, pišem, kuham, mućkam, sakupljam bilje, razmišljam o novim proizvodima, pokušavam lijepo fotkati postojeće (to mi najlošije ide), pokušavam savladati prodaju, marketing, računovodstvo, zakone. Uglavnom nije dosadno. A u bilo kojem trenutku mogu napraviti pauzu i raditi nešto drugo.”
Njena poruka svim ljudima je da makar pokušaju razmišljati izvan zadanih okvira.
“Da pokušaju savladati strahove ili bar shvatiti da imaju strah i da bi se protiv njega trebalo boriti. Život je zaista prekratak da ga ne bismo živjeli onako kako želimo. Nećete ostati gladni i bez krova nad glavom ma šta se dogodilo. Probajte nešto, pa ako ne ide, uvijek se možete vratiti tamo gdje ste bili. Posla će uvijek biti i ne morate raditi ono što sada radite. Biti bez posla i raditi u uredu od 9-5 nisu jedine dvije opcije koje život nudi. Opcija je bezbroj!”
Svoju inspirativnu životnu priču sa nama je podijelila i Danijela Karač, instruktorka joge i voditeljica Centra za zdrav život iz Banjaluke.
„Moja priča je klasična priča. Kao i svi i ja sam težila ‘sigurici’, pa sam te ‘sigurice’ bila i obezbijedila. Studirala sam arhitekturu, radila u državnoj firmi, radila kod privatnika, sumirala iskustva i shvatila da to nisu priče za mene. Sjećam se dana kada sam u jednom od mnogobrojnih razgovora sa prijateljicom na temu ‘šta dalje sa životom, jer ovo ovako više ne ide’ jednostavno samo presjekla i rekla ‘Idem za ovim što mi srce govori pa kud puklo da puklo, nemam šta izgubiti, mogu samo dobiti. Nazad ne mogu, znači mogu ići samo naprijed'“.
“Moraš biti malo hrabar i pomalo lud…”
Danijela se tada našla na raskrsnici: „Raditi posao od 8.00 do 16.00 koji me kreativno ne ispunjava, finansijski ne zadovoljava, kao ljudsko biće ne poštuje, ili da ‘uletim’ na nesiguran teren, ali teren na kojem mi svaki put srce vibrira pri samoj pomisli na to.“
Odluka nije bila jednostavna, kao ni period koji je uslijedio.
„Padala sam, ustajala, naučila lekciju … i tako po redu, i često, i vremenski dosta dugo. Ali se isplatilo, jer sloboda koja je rezultat toga svega je neprocjenjiva. Moraš biti malo hrabar i pomalo lud.“
Danijela Karač, instruktorka joge
U svoju poslovnu avanturu, Danijela je krenula gotovo bez vlastitog novca, uz pomoć skromnog roditeljskog budžeta.
„Jedan od motiva mi je bio da nađem posao koji neće zahtijevati preveliko ulaganje. I onda sam se dovijala, reciklirala, kompenzovala ovo za ono, nešto i ulagala. Upalilo je. Ne kažu džaba ‘Ako ima volje ima i načina’.“
Međutim, Danijela kao jednu od najvećih prepreka koje je morala da prevaziđe ne navodi nedostatak finansijskih sredstava, već strah.
„Strah, nevjera da je moguće živjeti svoj san, stav ‘Nisam ja te sreće. To je nemoguće. To mogu drugi ali ja to ne zaslužujem’ i tome slično. Ali jedna po jedna poteškoća se savladavala.“
Sada je zadovoljna jer radi posao koji voli.
„Kad radite posao koji volite, onda imate volju da proširujete znanje, da istražujete, da se kroz to razvijate, i da time nudite bolje uslove svojim klijentima. Druga meni važna stvar je što kroz ovaj posao upoznajem sjajne ljude. I veliki broj njih je od klijenta prešlo u kategoriju prijatelj. Pa zar to nije bogatstvo?“
“Divan osjećaj slobode…”
Kao instruktorka joge, sada sebi može obezbijediti zadovoljavajuću egzistenciju, ali kaže da u početku nije bilo tako.
„Prije ako sam u plusu 100 KM to je dobro. Pa onda 200, pa 1000, pa … do željene cifre. Ali to je normalno. Ne možemo očekivati da se stvari rješavaju klikom na magični štapić. Za neke stvari je potrebno vrijeme. I strpljenje. I gorljiva ljubav prema tome što radite.“
Za razliku od najvećeg broja zaposlenih ljudi, Danijeli je svaki dan drugačiji.
„Ni jedan dan mi nije isti, i to moj duh veseli. Ali okvirno ustajem rano ujutro, radim svoju jutarnju rutinu, u zavisnosti od toga šta je planirano za taj dan (joga praksa, trčanje, meditacija, jutarnji ili večernji časovi joge). Sve između toga kreiram kako želim. I to daje divan osjećaj slobode.“
O nedostacima posla koji je izabrala, Danijela kaže:
„Da se razumijemo nije sve tako savršeno. Minus ovog posla je što nemam mogućnost za socijalizaciju, jer kad ja radim, niko drugi ne radi. Ali kad radiš posao koji voliš minusi se lakše podnose.“
Svima koji bi voljeli živjeti na sličan način, poručuje:
„Radite posao koji čini da sjajite i nemojte se plašiti grešaka. Greške su sastavni dio putovanja ka uspjehu. Shvatite ih kao svoje učitelje, a ne kao neprijatelje.“
Izvor: www.6yka.com
