Međunarodna zajednica u BiH bez plana i strategije
London School of Economics and Political Science nedavno je objavila zanimljiv članak dr. CATHERINE BAKER o tome kako su međunarodne organizacije uticale na kreiranje tržišta rada u Bosni i Hercegovini; u ovom vrlo kritičnom članku, profesorica Baker ukazuje na činjenicu kako su domaći uposlenici međunarodnih organizacija obespravljeni.
Desetine hiljada građana Bosne i Hercegovine koji su tokom i nakon rata radili za brojne međunarodne organizacije bili su dobro plaćeni, ali su nerijetko ostajali bez prava kakva uposlenici u svim zemljama imaju i koja su bila garantovana strancima koji su dolazili. Lokalcima, kako domaće osoblje nazivaju u međunarodnim organizacijama, često nije uplaćivan staž niti zdravstveno osiguranje, što je naravno išlo na štetu svim tim uposlenicima, ali i cjelokupnom sistemu, na prvom mjestu penzionom. Poslovi koje su imali lokalci bili su često više sredstvo za preživljavanje nego profesija koja je obećavala budućnost.
Catherine Baker, koja se bavi istraživanjem jugoistočne Europe, zaključuje kako su, ustvari, međunarodne organizacije, koje su u BiH došle kako bi bile dio mirovne intervencije, izokrenule pravac ekonomskog kretanja u svim postjugoslovenskim zemaljama, a naročito u BiH, gdje je intervencija bila najmasovnija, „djelujući kao periodični poslodavci bez dugoročnih i održivih strategija“.
CRNO TRŽIŠTE
Za Slobodnu Bosnu Baker kaže kako je o ovom problemu počela razmišljati radeći istraživanje o “prevođenju i očuvanju mira”, a tokom kojeg je razgovarala sa velikim brojem bivših uposlenika međunarodnih organizacija u BiH. „Tokom intervjua sa bivšim prevodiocima neki su mi spomenuli negativne posljedice ugovora koje su imali, ali sam isto tako čula o mnogo gorim iskustvima“, kaže te dodaje da je njeno istraživanje tek početak i da bi bilo značajno sistematičnije sagledati ovu oblast i probleme koji postoje zbog dosadašnjih praksi.
U svom članku objavljenom pri London School of Economic and Political Science, Baker piše kako su različite međunarodne organizacije nakon ratova upumpavale novac u domaće ekonomije, djelujući na živote lokalnog stanovništva koje je često zarađeni novac trošilo na crnom tržištu, a nerijetko su i sami bili dio tog svijeta – kako domaći tako i strani uposlenici međunarodnih organizacija. Kao jedan od primjera ona navodi nekadašnju Arizona pijacu, u blizini Brčkog, koju su osnovali stranci zamišljajući kako će to ohrabriti međuentitetsku saradnju. No, to mjesto je brzo postalo glavna tačka za šverc, pa i trgovinu ljudima. Djelimično je rad ove pijace bio vođen željama i potrebama brojnih stranaca koji su radili u tom području.
Međunarodne organizacije su najčešće upošljavale domaće osoblje uz ugovore koji su trajali onoliko dugo koliko su to stranci od njih očekivali. Iako su to bili dobro plaćeni poslovi, uslovi za rad su bili jako nepovoljni, te mnogi nisu imali nikakvo osiguranje čak ni u slučaju povrede na poslu. Istovremeno, tvrdi Baker, ovakvi poslovi i uslovi rada uzrokovali su kreiranje cijele jedne nove društvene grupe koja sada postoji uz ratne veterane, udovice, bivše logoraše, izbjeglice i mnoge druge grupe nastale nakon rata. Međunarodne organizacije naravno nisi ohrabrivale svoje lokalne uposlenike da se zajedno bore za svoja prava, nisu postojali sindikati za njih, te se time ubijala društvena solidarnost. „Ne uspijevajući na prvo mjesto staviti socijalnu sigurnost i nezaposlenost, agencije koje su se bavile promocijom mira nisu ponudile poticaj lokalnim političkim elitama da urade isto“, zaključuje Baker te poziva međunarodne organizacije da nauče na bosanskoj lekciji i u budućim misijama razmišljaju kakve dugoročne efekte ostavlja na društvo svaki aspekt njihovog djelovanja.
Baker je kritična zbog tog uticaja koje su međunarodne organizacije ostavile na tržište rada u BiH te smatra da je bio više negativan nego pozitivan i da je ostavio dugoročne posljedice na društvo. „Međunarodne organizacije su proizvele mnogo retorike o prosperitetu, ali su često ostavljali svoje uposlenike u nezahvalnoj poziciji. Obično nije bilo dovoljno dugoročnog promišljanja o tome kako njihovi uposlenici mogu razviti svoje vještine i naći sigurne poslove kada prekinu raditi za te organizacije. Štaviše, smatram da međunarodne organizacije nisu dovoljno razmišljale o socio-ekonomskim dobrobitima javnosti generalno, dok smo svjesni koliko su ekonomski problemi ustvari važan prioritet za građane“, kaže ona.
DIO PROBLEMA
Objašnjavajući kakve su dugoročne posljedice ovakvih politika međunarodnih organizacija, Baker kaže da je problem u tome što je kreirano tržište rada na kojem je teško naći dobar i siguran posao. “Međunarodne organizacije nisu uzrokovale ove probleme same, ali nisu učinile dovoljno da ih otklone”, tvrdi i dodaje da pozitivna strana je u tome što su „lokalci“ bili u mogućnosti pomoći svojim porodicama zarađujući, ali samo toliko dugo koliko traje ugovor: “Neki analitičari tvrde da su međunarodne organizacije poremetile tržište rada u godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma regrutujući talentovane mlade ljudi koji bi inače postali profesionalci u nekim oblastima. I ima tu istine, ali moramo se također sjetiti da su neki od poslova za međunarodne organizacije također zahtijevali vrlo sposobne profesionalnce i oni koji su ih radili su dobili podršku za dalje usavršavanje. To se ponekada dešavalo, ali nije rađeno sistematski u svim sektorima.“
Vještine koje su sticali “lokalci” u međunarodnim organizacijama teško da su primjenjive u životu ili zemljama u kojima nema međunarodne intervencije. Tako su postajali oficiri za demokratizaciju, ili asistenti na raznim projektima koji imaju smisla samo unutar sistema međunarodnih organizacija, ili razni drugi poslovi za koje na tržištu rada nema potrebe. Određeni broj njih je dobio ponude da isti posao nastave raditi u drugim postkonfliktnim zemljama u svijetu, što se pojavilo kao jedno rješenje za novonastalu situaciju, no rješenje koje je odgovaralo samo specifičnoj grupi ljudi. No, na kraju je i ovaj faktor doprinio, “ali nije bio jedini uzrok”, stvaranju ekonomskih uslova zbog kojih su ljudi napuštali BiH nakon rata.
Kratkoročni ugovori koje su lokalni uposlenici dobijali bile su na neki način i znak da međunarodne organizacije ne žele da se obavežu na dugoročnu intervenciju u BiH. “Ovo se dešavalo dijelom zbog političkog pritiska na vlade zemalja iz kojih su ti stranci dolazili a vlade nisu željele da se obavezuju dugoročno”, te su se međunarodne organizacije ponašale kao da uskoro odlaze, što je dovelo do nepostojanja dugoročnih planova.
Baker primjećuje i da u BiH danas postoji skoro pa posebna društvena kategorija koju čine lokalni uposlenici međunarodnih organizacija, mada kaže da još uvijek nema dovoljno istraživanja o tome. “Mislim da su uslovi rada koje su oni imali stvorili prilično drugačije iskustvo na tržištu rada. Postoje također vrlo jake prijateljske veze među njima, te možemo u tom smislu govoriti o ‘društvenoj grupi’, ali manje sam sigurna da možemo govoriti o društvenom identitetu koji bi široka zajednica prepoznala kao takav“.
IZNEVJERENA MISIJA
Međunarodna zajednica bila bi efikasnija da je svojim primjerom pravila pritisak na bh. političare
Djelovanje međunarodnih organizacija, tvrdi Baker, koje su u BiH došle kako bi pomogle stabilizaciju zemlje i izgradnju pravne države, bilo bi možda efikasnije da su radili drugačije. Time bi, smatra, bio napravljen i određeni pritisak na bosanske političare da preduzmu konkretne korake ka poboljšanju socio-ekonomskih uslova za građane. „Zahtjevi koje su imali plenumi ove godine pokazuju koliko malo je rađeno na tome“, tvrdi Baker, ukazujući na zahtjeve koji su se odnosili na nelegalnu privatizaciju, nepotizam u javnim ustanovama i druge anomalije bosanskohercegovačke svakodnevnice. Baker smatra da su međunarodne organizacije trebale obezbijediti bolje uslove za obuku lokalnog osoblja. „Naprimjer, NATO prevodioci nisu trebali brinuti da li će ostati bez naknada ako budu povrijeđeni u saobraćajnoj nesreći na poslu.
Drugo, kada organizacije smanjuju broj uposlenika, trebale su bolje promisliti o tome šta oni mogu raditi poslije i trebale su imati bolje planove da im pomognu da prođu kroz promjene. Ako su oni očekivali da njihove bivši usposlenici počnu recimo svoje poslove, da li su im mogli pomoći podrškom ili kapitalom koji im je trebao? Ponekad su organizacije to i radile, ali ima puno negativnih iskustava. Ovo je bitno, jer zadatak međunarodne intervencije je bio da stabiliziraju Bosnu, a stabilnost treba da nosi javnost koja je u mogućnosti da si priušti pristojan život“, zaključuje Catherine Baker.
(Slobodna Bosna)
