Svaki put one se sve više nadglasavaju s upornim i sve nervoznijim mantranjem vlastodržaca o rastu koji nećemo stvoriti ‘mi’ – nego će primarno doći izvana – kroz strateške investicije za koje je stvoren i poseban poticajni pravni okvir, koji služi kao navodni lubrikator različitim poslovnim idejama koje će se ostvariti kod nas, na periferiji Europske unije. Nije bitno radi li se o istraživanju nafte i plina, monetizaciji auto cesta, o golf igralištima ili hotel resortima, privredni rast prema tim bi interpretacijama trebao biti potaknut novim investitorskim ciklusom od kojeg bi kratkoročne koristi imala država (da ublaži loše odluke o zaduživanju koje je donijela), a dugoročne – investitor (da ostvari višestruku isplativost projekta).
O koristima tih projekata za zajednicu, za građane – rijetko se ili nimalo ne govori – a kada o tome i bude riječi evidentna je zamaskirana asimetrija o koristima za građane. Štoviše, što je glasniji govor nekih nadležnih ministara o potrebi da hrvatska privreda raste, to je jači kontrast spram realnosti koja govori u prilog sustavnoj degradaciji i padu kvalitete života u zemlji koja ne zna naći izlaz iz krize. I iako su ljudi u ovim krajevima u stanju svašta izdržati, ova je napetost sve manje održiva.
Koja je cijena rasta i konkurentnosti (ILUSTRACIJA: pixabay.com)
Naša navodna (ne)mogućnost da upravljamo i da sami proizvodimo – sama po sebi je već povod za jedan poseban osvrt, no nju ćemo ovaj put tek rubno zahvatiti. No, pitajmo se sada ovdje, pomalo naivno, uzimaju li u obzir vlastodršci, koji zagovaraju neprestani rast, izravne potrebe građana i javni interes ili projekte oblikuju prema željama investitora? Nešto je sigurno trulo ako građani plaćaju državu koja se potom ponaša kao serviser za investitora koji ne mari za potrebe građana. Tu kvadraturu kruga očito još nitko od odgovornih opijenih investicijskim optimizmom nije riješio.
Ono što, međutim, dodatno zabrinjava jest i dimenzija privrednog rasta u zemljama Europske unije kao šireg konteksta u kojem se zamišlja rast u Hrvatskoj. Europa je danas dosegnula nezamislivu akumulaciju bogatstva, međutim sve veći su izazovi globalnog okruženja da održi dosegnuti standard života, gotovo jedinstven na svijetu. Visoki stupanj socijalne zaštite i visoki ekološki standardi prvi su na udaru, društvene nejednakosti strmoglavo rastu, a cijenu konkurentnosti na globalnom planu na koncu najčešće plaćaju najsiromašniji slojevi i nove generacije mladih. Cijena rasta i konkurentnosti za Europsku uniju tako postaje sve viša i viša, pogotovo s obzirom na vrijednosti oko kojih je taj politički projekt nastao. U tim okolnostima, govoriti o neprestanom rastu na periferiji Europske unije, u najmanju je ruku neodgovorno, ako ne i iluzorno. No, ima li alternativa izlasku iz krize, ima li drugog načina?
Konačan odgovor ovdje ne možemo ponuditi. No smjer svakako da. Godine i godine izgubljene su u mazanju očiju nepostojećim i nadolazećim investicijama koje će omogućiti privredni oporavak. Država je napravila niz ustupaka od kojih (na sreću) i nije bilo puno koristi. Veliki broj naših poduzetnika pao je na niske grane, a veliki broj građana čak i s pristojnim primanjima spaja kraj s krajem. Što je propušteno, pitamo se? Postoji li nešto što nismo vidjeli dok smo ukupno povjerenje dali onima koji su najavljivali privredni oporavak?
Treba li nam rast i što on danas podrazumijeva? (ILUSTRACIJA: deviantart.com)
Hrvatskoj treba razvoj. Treba joj i prosperitet. No, treba li joj i rast, i što on danas podrazumijeva? Prema posljednjim predviđanjima Bruxelles Hrvatskoj predviđa sićušan rast od 0,2 posto u idućoj godini. Utješno? Sigurno ne, jer ova brojka začas može skliznuti u minus. Ako ne želimo potratiti još šest godina koliko se sada nalazimo u recesiji, probajmo pogledati u drugom smjeru – što možemo izgubiti? Ne bavimo se toliko predimenzioniranim koristima megalomanskih projekata, stopama rasta i kreditnim rejtinzima koji nas sve dublje uvlače u dužničku krizu i stvaraju od nas novi ”slučaj” – radije se oslonimo na svoje resurse, povjerenje i inovaciju kao osnovne poluge emancipacije. Mislimo o prosperitetu, a ne o stopi rasta. Mislimo na male lokalne pobjede, zaboravimo na megalomanske infrastrukturne projekte s velikim nedostacima i nepoznatim koristima. Surađujmo i samo-organizirajmo se.
Sjetimo se samo tisuća radnih mjesta izgubljenih u industriji i specifičnih znanja koje će nestati ako se uskoro negdje ne upotrijebe. Sjetimo se resursa – hrane i energije – koji mogu uvećati našuneovisnost i sposobnost da si organiziramo živote. Nije neka utjeha, no degradacija životnih uvjeta čini naš pad manje dramatičnim, smjer o kojem govorimo u jednom trenutku morat će prihvatiti i Europa, suočena s granicama rasta i oskudicom resursa. Naša je sreća u nesreći da to možemo probati već sada.
Otkapčanje od globalnih i neodrživih lanaca proizvodnje i potrošnje te lokalizacija proizvodnje može donijeti i radna mjesta i prosperitet. Možda nam neće promijeniti kreditni rejting, ali će svakakopoboljšati kvalitetu života. To neće biti milijarde koje nećemo ni vidjeti jer ćemo ih iskoristiti da odgodimo bankrot, to će biti više povjerenja, više suradnje i malih poslovnih pobjeda koje će uspjeh stvoriti u zajednici, obitelji ili među prijateljima. Previše smo vremena izgubili praznim pričama o rastu, krajnji je trenutak da se bavimo prosperitetom. U religiji rasta, ”misliti malo” – je grijeh. Možda je vrijeme da i mi zgriješimo…
