– Na taj način se toleriše nerad kao stil života kod potomstva, gdje roditelji zauzimaju paternalistički stav prema sinovima ili kćerkama, što je svakako pogubno. Tako odgojen pojedinac sasvim izvjesno ide prema svojoj propasti, a toga svi roditelji treba da budu svjesni – zaključio je Vidaković.
Razmišljanje dijela mladih u Republici Srpskoj najbolje se oslikava u razgovoru dvojice mladića u jednom banjalučkom lokalu, koji su neformalno pričali o poslu i prihodima.
– Buraz, da te pitam. Kada bi ti sada neko ponudio da do kraja života svaki dan dobijaš 10 KM i da nikada ništa ne moraš da radiš, da li bi na to pristao – upitao je prvi mladić svog drugara sa kojim je sjedio za stolom, a koji mu je govorio o neophodnosti zaposlenja.
– Naravno da ne bi – odgovorio je ovaj.
– Koliku platu sad imaš?
– Na minimalcu sam, 370 KM.
– I ti ne bi prihvatio da imaš 300 KM bez rada, već ćeš se zezati za 70 KM više – bio je iznenađen odgovorom zagovornik ljenčarenja.
– Pa neću valjda čitav život da radim za minimalac. Trenutno je tako, ali biće valjda napretka – smireno odgovara zaposleni.
Istraživanje koje je prošle godine sprovedeno na uzorku od 100 visokoobrazovanih nezaposlenih osoba, starosti do 30 godina, koji su fakultet završili na Univerzitetu u Banjaluci, pokazuje da je značajan broj njih pasivan prema traženju zaposlenja. Naime, anketa je pokazala da 61 osoba aktivno traži posao, dok je 39 priznalo da se “prepuštaju slučaju”. Istovremeno, 27 odsto njih nema spremljenu biografiju, a većina od 60 odsto nema aktivno znanje nijednog stranog jezika.
Takođe, “zlatne” godine za volontiranje, usljed mnogobrojnih zloupotreba, izgleda da su iza nas, jer je gotovo 40 odsto ispitanika u potpunosti izbacilo takvu mogućnost kao stepenicu na putu do stalnog zaposlenja. Ono što je možda i najalarmantnije jeste spremnost čak 63 odsto visokoobrazovanih mladih na kupovinu radnog mjesta.
– Ti si lud. Kakav ti napredak očekuješ? Buraz, zamisli samo, pljušti kiša, očajno vrijeme napolju, ti ustaješ u sedam na posao, a ja lagano kući u toplom, zezam se i još imam i “cenera”! Ja bih to odmah potpisao. Imao bih za kafu, za cigarete, mogu u kladionicu sa dvije marke i ostanu mi još dvije-tri marke za pivo. Ništa meni više ne treba u životu – objašnjavao je besposličar.
– A misliš da će tvoji starci živjeti duže od tebe kad 10 KM dnevno rješava sve tvoje životne potrebe? Misliš da bi mogao da se oženiš i othraniš djecu tim parama? Ili, ako ne misliš da se ženiš, kada bi ostao bez roditelja, kako bi plaćao račune, kupio neku garderobu, hranu, higijenu, šta pričaš ti – uzvraća sad već vidno revoltirani drugar, nakon čega je priča, da se tenzije ne bi nepotrebno dizale, prešla na drugu temu.
Svi oni koji smatraju da se velika životna filozofija krije u riječima Avaksa iz kultnog filma “Kad porastem biću kengur”, a koji kaže da je na krovu zgrade, na kojem provodi čitave dane, “najrentabilniji, jer nema ni prihoda, ni rashoda”, svrstavaju se u grupu besposličara. O toj temi su se sa posebnom pažnjom bavili profesori Milosav Milosavljević i Aleksandar Jugović iz Beograda, o čemu su pisali u više knjiga na kojima su sarađivali.
Milosavljević, penzionisani profesor koji je predavao, između ostalih, i na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, ističe da su mnogi besposličari nezaposleni, ali da nisu svi nezaposleni besposličari.
– Besposličarenje ne treba miješati sa nezaposlenošću, jer nezaposlenost nije uvijek izbor pojedinca ili njegova nesposobnost da se uspješno uključi u utakmicu na “otvorenom” tržištu radne snage, već predstavlja socijalni problem i društvenu devijaciju – ističe Milosavljević.
Besposličari, kako ističe, najčešće potiču iz porodica koje imaju povoljne materijalne uslove, često su prezaštićeni i imaju skromne društvene aspiracije.
– Besposličarenje se izražava kroz odsustvo interesovanja, ali i bavljenja bilo kojim lukrativnim i kreativnim radom. Ono predstavlja i stil života jednog dijela mladih, koji su isključeni iz različitih društveno poželjnih i korisnih aktivnosti. Oni njeguju poseban stil pasivnog odnosa prema okruženju, praćen lijenošću, težnjom za hedonizmom, pomjerenim dnevnim i ukupnim ritmovima života, odsustvom bilo kakve organizacije vremena i razmišljanja o budućnosti – objašnjava Milosavljević.
Takođe, besposličarenje odlikuje i odsustvo bilo kakvih društveno vrijednosnih ciljeva, pasivnost u svakom pogledu i neprestano “gluvarenje”.
– Ono je kao stil života posebno prisutno kod mladih koji nisu razvili svoje potencijale, imaju skromne obrazovne i profesionalne kapacitete, ali i relativno visoke aspiracije i htjenja, bez spremnosti za napore. Istovremeno, besposličari nisu spremni da do sredstava neophodnih za život dolaze nekim od nelegalnih i kriminalnih načina. Besposličarska potkultura nema organizovane vidove udruživanja, jer njeni pripadnici nisu spremni i voljni da grade i uspostavljaju trajne i stabilne odnose. Oni međusobno komuniciraju ad hok i povremeno učestvuju u nekim vidovima zabave ili “ubijanja” vremena – dodaje naš sagovornik.
Besposličari su neodgovorni prema sebi, porodici, mikro i makro socijalnom okruženju i bilo kakvim obavezama, navodi Milosavljević.
– Njihova pasivnost i odsustvo kršenja krivičnih normi čini da oni ostaju skriveni, uz roditeljsku, porodičnu i institucionalnu toleranciju, koja prestaje tek kada nastanu veći problemi, sukobi ili neki drugi vidovi devijacija, koji nameću društvenu reakciju – dodaje on.
Milosavljević, istražujući ovu temu, navodi da neka saznanja, jer reprezentativnih istraživanja nema, ukazuju na to da mnogi mladi sa sela, navodno, pripadaju ovim kategorijama.
– Oni su najčešće, ambicijama roditelja i nepovoljnim uslovima života na selu i od poljoprivrede, usmjeravani prema obrazovanju za struke van poljoprivrednih i sličnih djelatnosti. Kako mnogi od njih nisu imali ambicije ili mogućnosti da se osposobe za zanimanja koja obezbjeđuju društvenu promociju i dostojanstven život, a nespremni su i nevoljni da se bave poljoprivredom i da prihvate život na selu, svrstavaju se u besposličare, sa kojima roditelji ne znaju šta da rade. Mnogi od njih se i ne registruju kao nezaposleni, te nemaju nikakve socijalne beneficije, niti su spremni da se prihvate posla u nisko plaćenim ili napornim poslovima – objašnjava Milosavljević.
