Friedrich-Ebert-Stiftung je danas je u prostorijama Fakulteta političkih nauka u Sarajevu predstavila „Studiju o mladima u BiH“. Promotori studije su rekli, a puna sala mladih ljudi je potvrdila, da je ovo studija koja je od izuzetnog značaja, obzirom na teme koje obrađuje. Neke od najzanimljivijih podataka jeste da su najčešće nezaposlene mlade osobe one sa trogodišnjom srednjom školom (29,2%), te četverogodišnjom srednjom školom (50,4%). Analizirajući porodicu u bosanskohercegovačkom društvu ustanovljeno je da većina mladih živi sa roditeljima (67,3%), što je tipično za patrijarhalni karakter porodice, ali 25,3% mladih bi radije živjelo samostalno kada bi za to imali materijalne mogućnosti. Istražujući motive pokretljivosti mladih u Bosni i Hercegovini, uključujući i odlazak u inozemstvo, ustanovljeno je da bi to učinilo čak 67,8% mladih radi poboljšanja životnog standarda.
Razmjere nezaposlenosti kod mladih potvrđuju i rezultati ovoga istra- živanja s obzirom na to da odgovori na pitanje o trenutačnom radnom statusu pokazuju da je tek jedna petina ispitanika zaposlena. Sintetiziraju li se podaci o mladima koji su trenutno na školovanju (59,7%) sa onima koji su zaposleni (20,6%), posebno je zabrinjavajuća činjenica da skupina mladih koji su van oba sistema čini 19,7%, odnosno jednu petinu mladih. U recentnim studijama se ova kategorija mladih označava pojmom “NEET”, pokrivajući populaciju mladih od 15 do 29 godina starosti koja nije u sistemu rada, obrazovanja ili osposobljavanja (not in employment, education or training) (Eurofound, 2013; Mujanović, 2013). Ova se heterogena skupina radno neaktivnih i mladih koji ne pohađaju školu cijeni izrazito rizičnom budući da njihovi produktivni kapaciteti ne mogu biti ili nisu ni na koji način mobilizirani i integrirani u društveni život. Nadalje, statistički značajne razlike u trenutačnom radnom statusu proizvode veli- čina naselja (χ2 =35,63), dob (χ2 =149,87) i nivo obrazovanja (χ2 =55,57). U kategoriji zaposlenih mladih nalaze se mladi koji žive u naseljima srednje veličine (od 5000 do 20000), u dobi od 23 do 27 godina, sa završenim univerzitetskim obrazovanjem, dok je upošljivost mladih koji žive u naseljima do 100.000 stanovnika, dobnog uzrasta od 15 do 17 godina i onih sa (ne)završenom osnovnom školom, evidentno niža.
Recente studije o zaposlenosti mladih apostrofiraju fenomen prekarnosti čitljiv kako u temporalnosti, fluidnosti i fleksibilnosti rada tako i u komodifikaciji obrazovanja i pripravničkom stažu (Standing, 2011; Gidens, 2009; Bauman, 2009). Eksploracija fenomena prekarnosti mladih u kontekstu ovoga istraživanja moguća je u odnosu na dva pitanja obuhvaćena istraživanjem: intenzitet radnog vremena i (pretpostavljeni) rad u struci. U kategoriji mladih koji su u radnom odnosu, jedna trećina mladih radi puno radno vrijeme (34,3%), a jedna trećina više od 40 sati sedmično (34,8%). Uračuna li se podatak da skoro jedna desetina (8,25%) mladih radi 60 i više sati sedmično, najzornije se potvrđuje teza koju zastupaju Bašić i Miković da “sfera rada u BiH ‘pati’ od problema prekovremenog rada” (2012: 98). Očito su fenomenu prekovremenog rada, kao obliku diskriminacije na tržištu rada, odnosno kršenja postojećeg radnopravnog zakonodavstva, izloženi mladi u značajnoj mjeri. Nadalje, u “struci”, odnosno u zanimanju za koje su se obrazovali na određeni način, radi nadpolovična većina ispitanika (54,1%), uz istovremeno visok postotak mladih koji navode da ne rade u zanimanju za koje su se kvalificirali (35,7%). Ispitanicima je postavljeno i pitanje o preferiranom sektoru zaposlenja, pri čemu podaci pokazuju da gotovo dvije trećine ispitanika (57,8%) preferira rad u javnom, 19,9% u privatnom sektoru, 12,7% ispitanika u međunarodnim organizacijama, a 7,4% ispitanika u organizacijama civilnoga društva. Daljnjom analizom utvrđeno je da se po preferiranom sektoru zaposlenja mladi razlikuju jedino u odnosu na status. Naime, rad u javnoj upravi i nevladinom sektoru preferiraju nezaposleni mladi, u privatnom sektoru zaposleni, dok bi u međunarodnim organizacijama najradije bili zaposleni učenici. Čini se da dobijeni obrasci iznova potvrđuju afirimiranu (i ne-neproblematičnu tezu) Harissona i Huntingtona (2000) o utjecaju kulture, kao koherentnog sistema vrijednosti, na oblikovanje društvenog napretka. Činjenica da nadpolovična većina ispitanika preferira rad u javnom sektoru, te da bi nezaposlene mlade osobe najradije birale rad u javnom sektoru, čini se da potvrđuje stajalište da je bosanskohercegovačka kultura, zapravo, “niskog rizika” (Harisson i Huntington, 2000), u kojoj su pojedinci skloni izbjegavanju neizvjesnosti i preferiranju sigurnosti radnog mjesta.
Pri odlučivanju o prihvatanju određenog zaposlenja, nešto manje od polovine ispitanika rukovodilo bi se visinom plaće (45,4%), gotovo trećina sigurnošću radnoga mjesta (30%), oko 15% ispitanika zadovoljstvom poslom koji radi, dok bi 6% ispitanika odluku donosilo u zavisnosti od mogućnosti rada sa simpatičnim ljudima. Istovremeno, jedino je kod ovoga faktora pronađeno statistički značajno razlikovanje među ispitanicima u odnosu na rezidencijalni status (χ2 =34,48). Naime, detaljnija analiza pokazuje da su stanovnici ruralnih naselja skloniji birati zaposlenje na osnovu mogućnosti rada sa simpatičnim ljudima. Fenomen društvene pokretljivosti moguće je razmatrati na dva nivoa: s jedne strane, kao pitanje socijalne mobilnosti, pri čemu se obrazovni kapital smatra najznačajnijom niti politika jednakih šansi. S druge strane, pokretljivost može značiti fizičku, odnosno prostornu mobilnost. U okviru ovog istraživanja ispitivani su pojedini aspekti prostorne mobilnosti, odnosno migracija kod mladih. Migracijski tokovi – dobrovoljni i prisilni – imanentni su stanovništvu Bosne i Hercegovine. U posljednje dvije dekade, migraciona kretanja (unutrašnja i vanjska) drastično su intenzivirana u kontekstu pada komunizma, raspada jugoslovenske države i rata oko nezavisnosti. Krajnji ishod migracijskih kretanja najpregnantnije opisuje činjenica da danas 1,5 miliona bh. državaljana, odnosno 39,59% živi u dijaspori (Ujedinjene nacije, 2010). Analizirajući glavne migracijske trendove u postsocijalističkoj BiH, Kačapor-Džihić i Oruč (2012) identificrali su tri glavna migracijska perioda: masovno raseljavanje stanovništva (1992- 1995), masovni povratak/repatrijacija (1996-2000) i trend dobrovljne emigracije (od 2000. godine). S obzirom na porast udjela visokoobrazovanih osoba u strukturi bh. migranata (IOM, 2007), potonji trend se učestalo opisuje konceptom“odliva mozgova”.
