„Pjer Žalica je izjavio da mu film dođe kao žena, a teatar kao ljubavnica“ napisao je u jednom od svojih intervjua Sead Vegara, novinar sarajevskog lista “Oslobođenje”. I dok neobavezno časkam s kolegom Vegarom o novinarstvu, profesiji čija je prosječno zarađena plata, zadnjih godina manja od mjesečne konobarske napojnice, ova misao, ali i pitanje mi se mota po glavi.
Šta je za Vegara „žena“, a šta „ljubavnica“? Novinarstvo ili film? Istina, Vegar novinar, piše o svemu, o filmu najviše. Njegovo ime u impresumu je “Oslobođenja”, “Dana”, nedjeljnog lista “Novo Vrijeme” i potpisnik je i mnogih tekstova objavljenih na sarajevskim portalima.
Britko kako to samo sarajevske filmađije i zaljubljenici sedme umjetnosti znaju, spojio je korisno sa ugodnim.,“ pa kruh nasušni“ zarađuje pišući o onom što „mora„ kao pripravnik – novinar lista “Oslobođenje”, a o onom što najviše voli kao urednik “Filmofila” – filmskog portala.
Pitate se zašto baš pišem o Vegari, kinematografskom ovisniku, koji o svijetu filma piše poput najboljeg kaliografa, promovirajući tako svoj grad filma, na portalu Službe za zapošljavanja Kantona Sarajevo.
Iz prostog razloga jer je ovaj 31- godišnjak upravo preko programa Službe, „Sufinansiranje pripravnika VSS, VŠS, SSS i KV spreme“ u prošloj godini jedino uspio da “uhvati voz” i odradi pripravnički staž i time bar koliko-toliko stekne uslove da dobije radno iskustvo i mogućnost da jednog dana potpiše i ugovor o radu.
No, to nije sve. Ali, pustimo malo i Vegari da priča:
„Na FPN u Sarajevu, u februaru 2010. godine diplomirao sam i stekao zvanje diplomirani žurnalist. Sa diplomom u ruci našao sam se na evidenciji biroa u potrazio za poslom. Tražio sam posao na sve strane, pisao za mnoga sarajevska izdanja, oblazio redakcije u nadi da će mi neki od urednika pomoći i pružiti mi šansu da odradim pripravnički staž. Uzalud.
I dok je vrijeme novinaru Vegari prolazilo u pisanju i bezuspješnoj potrazi za poslom, na birou se “nabralo” lijepe četiri godine čekanja i hiljade izgubljenih nada da će neko od poslodavaca okrenuti možda i njegov broj. I ko zna koliko bi to još trajalo da se jedno jutro nije obreo u Klubu za traženje posla Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo.
„Iako sam mislio da znam dosta ili bar većinu stvari, nakon dvije sedmice obuke u Klubu shvatio sam koliko je to pozitivno utjecalo na mene. Usavršio sam pisanje CV, prošao stimulaciju intervjua za posao i stekao neko novo samopouzdanje, koje me, da budem iskren, u međuvremenu napuštalo“– prisjeća se Vegara.
Nekako u isto vrijeme dok je Vegara pohađao Klub, Služba je objavila Javni poziv za prijem pripravnika. Bila je to prilika da naučene i stečene vještine provjeri u praksi.
Moja „meta“ bila je najstarija i najpoznatija novina ovog grada, “Oslobođenje”. I začudo, naišao sam na dobar prijem. Glavna i odgovorna urednica lista, Vildana Selimbegović nije se libila da mi pruži šansu. Danas je punih pet mjeseci kako radim kao pripravnik za ovu novinu. Još kada bi se posrećilo pa da me po isteku pripravničkog zadrže, ostvarilo bi se ono o čemu sam maštao kao osnovac i srednjoškolac.“
Ako do toga, ne daj bože, i ne dođe, Vegara više nema bojazni. “Ispekao” je novinarski zanat dobro i pošteno da već ima svoj vlastiti portal. Ko zna, možda jednog novog dana iz sarajevskog Kluba za traženje posla neko zakuca i na njegova vrata, a on se sjeti svog puta i hrabrosti prvog poslodavca koji mu je pružio šansu i, naravno, učini isto.
