Search

YEP u junskom izdanju časopisa IUVENTA Instituta za razvoj mladih KULT

Novi broj časopisa IUVENTA,  koji mjesečno izdaje Institut za razvoj mladih KULT,  pored ostalih informacija o radu sa mladima donosi  i intervju koji je novinarki Neiri Neimarliji dao rukovodilac Projekta zapošljavanja mladih g. Ranko Markuš.

Pored informacija o djelovanju Projekta zapošljavanja mladih, objavljene su i uspješne priče mladih žena i muškaraca koji su se zaposlili zahvaljujući podršci YEP-a.

Intervju objavljen pod nazivom ¨Posao se ne čeka, posao se traži¨ prenosimo u cijelosti:

Glavni  problem  mladih,  ali  i  drugih  kategorija  društva u  BiH   i  regiji  jeste nezaposlenost. U okruženju u kojem je prema anketi radne snage oko 60% mladih nezaposleno, gdje nema  strateškog pristupa za rješavanje ovog problema, u situaciji opće apatije mladih i snova  77% mladih o odlasku iz zemlje „trbuhom za kruhom“ nema  mnogo prostora za optimizam. Ipak, svijetlih primjera zapošljavanja  mladih  ima,  kroz  konkretne mjere  koje  dolaze  iz  nevladinog sektora, a koje mogu  pomoći mladima. O ovim mjerama razgovarali smo  s gospodinom Rankom Markušem, projektnim menadžerom švicarskog Projekta za zapošljavanje mladih (YEP), koji se implementira u BiH.

Projekat zapošljavanja mladih (engl. Youth  Employment  Project   –  YEP) je   projekt   Švicarske    agencije   za razvoj  i  saradnju (SDC),  realizira  se od 2008. godine u dvije faze, u partnerstvu sa Zavodom za zapošljavanje Republike Srpske, Federalnim zavodom  za zapošljavanje i kantonalnim službama za zapošljavanje. Kako kaže projektni  menadžer Ranko Markuš, ovim  projektom pokušavaju da razvojem aktivnih mjera i usluga za mlade zaposliti što  više mladih ljudi. „Cilj nam  je da za pet godina provođenja  projekta  zaposlimo 3000 mladih i značajno  se približavamo  tom broju. U suštini  se bavimo razvojem  sistema zapošljavanja koji treba pružiti podršku mladima  te  smatramo da  je  najznačajnije da službe  za zapošljavanje razviju kvalitetnu savjetodavnu funkciju,  posebno u  ruralnim područjima’’, kaže  Markuš  u uvodnom  dijelu ovog razgovora.

Šta smatrate najznačajnijim korakom/cima koje treba  napraviti  kako bi  se poboljšala zaposlenost mladih u BiH?

Teško je ponuditi rješenje u nekoliko rečenica jer jednostavno  rješenje  ne   postoji.  Ovaj kompleksan problem  mora  biti  prioritet  za niz  institucija  od   obrazovanja,  podsticaja te ekonomskog okruženja.  Ono što je očigledno je da su Zavodi za zapošljavanje institucije koje imaju veoma značajnu teritorijalnu   pokrivenost   jer   postoje  u svakoj  lokalnoj  zajednici, odnosno  općini. Njihov  utjecaj   na   zapošljavanje  mladih može biti značajan jer imaju zakonski mandat, osoblje, infrastrukturu i finansijske resurse.

Problem u uspostavljanjusistema individualne  podrške   je  u  činjenici  da  je veliki broj nezaposlenih, a vrlo je malo ljudi koji  rade   u  službama  za  zapošljavanje. Naše  procjene  pokazuju  da  u biroima  na jednog zaposlenog službenika dolazi u prosjeku  1500  nezaposlenih lica, tako  da se jednostavno ne mogu posvetiti  svakoj nezaposlenoj osobi  više  od  5 minuta,  pa samim  time je nemoguće pružiti svima podjednako  dobru  savjetodavnu  uslugu. U takvim  uvjetima  biroi su se  usredotočili na zakonski minimum, odnosno omogućavanje prava, dok se  savjetodavni proces gotovo i ne odvija.

S   druge   strane,   ekonomsko  okruženje u kojem bi mladi trebali pronaći posao značajno  je promijenjeno. BiH je prije rata bila „industrijski  park’’ bivše  Jugoslavije. Mnogo je manjih gradova u BiH je formirano u blizini fabrika najčešće u blizini izvora prirodnih resursa, kojih je u BiH mnogo, pa je tako 1981. godine gotovo 60% od svih zaposlenih radilo u industriji, a 2000. godine svega  35%, dok ih je danas značajno  manje.  Na ovaj način kod naših  je ljudi ustaljeno mišljenje  da će i danas neko doći i otvoriti fabriku te  zaposliti  5000  ljudi, što  se  neće  desiti.  Objektivno treba posmatrati da je BiH izgubila tržišta koja je imala prije rata, ali ne samo  tržišta već i proizvodne  tehnologije,  mašine su zastarjele, a obrazovni  sistem ne prati savremene razvojne trendove. Sad su naša tradicionalna tržišta preuzele fabrike iz Češke, Slovačke, Mađarske itd., kojima mi više ne možemo parirati. Zato je potrebno ponovo krenuti malim koracima.

Mi smatramo da su u poboljšanju  zaposlenosti kod mladih značajne dvije stavke:  razvoj institucija  i razvoj ekonomije; pronalaženje modaliteta za uspostavljanje kvalitetne savjetodavne funkcije za mlade te razvoj preduzetništva, koje je zanemareno, a i država mora pružiti podršku poslodavcima u otvaranju novih radnih mjesta.

Na koje načine projekt nastoji povećati zaposlenost mladih u BiH?

Ako bih morao  od niza  intervencija  odabrati  jednu, usredotočio bih se na klubove za traženje posla. U prvoj fazi projekt  je otvorio tri kluba za traženje posla, u Tuzli, Banjoj Luci i Gradišci. Klub je grupni savjetodavni rad u biroima za zapošljavanje s  nezaposlenim licima, gdje  se  pokušava u grupama od po 10 osoba  pružiti  savjetodavna podrška  pri zapošljavanju. Klubovi za traženje posla  nastali su 1970-ih, kada je dr. Nathan Azrin osmislio koncept  kluba za traženje posla, koji funkcionira  kroz tri segmenta: grupa  za podršku, radionica za stjecanje vještina  potrebnih za traženje posla i mjesto gdje se mogu dobiti informacije o slobodnim  radnim mjestima. Koncept  klubova  za  traženje posla  uspješno se provodi  širom  svijeta.  Klubovi provode  svoje  aktivnosti u zemljama poput  Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Francuske, Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva, ali i u zemljama regije: Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bugarskoj. Kroz ta tri kluba značajan se broj mladih počeo zapošljavati 30-40% polaznika pronašlo je posao u roku od četiri mjeseca. Danas su očekivanja od posla velika, svi žele u javne institucije ili javna preduzeća, svi sanjaju da postanu direktori Googlea iliotvaranje novih. Klubovi funkcioniraju različito i to zavisi od lokalne ekonomije, ali i od interesa mladih.

Koliko mladi koriste mogućnosti koje nude klubovi za traženje posla?

Prve dvije grupe korisnika u klubovima nije teško  formirati, jer ta mjesta popunjavaju aktivni mladi koji su zainteresirani za sve raspoložive mogućnosti,  ali nakon toga naše iskustvo je  da  je  teže  oformiti  naredne grupe.  Neki od  mladih  iz prve  dvije  grupe  nađu,  a  neki  ne  nađu  posao,  što  onda obeshrabri  sljedeće   potencijalne  korisnike.  Proveli  smo anketu s nezaposlenim licima, koja je pokazala  da samo 1/3 nezaposlenih na tržištu rada  aktivno  traži  posao,  ostali  ga čekaju. Naša je filozofija da se posao ne čeka već da se posao traži.  Čak i kad poslodavac nije objavio konkurs,  a vi znate da  ispunjavate kriterije za  djelatnost kojom se  kompanija bavi, možete ga nazvati  ili poslati  prijavu za posao  i na taj način  ponuditi  mu  se  za  posao.  Medije  je  privukla  naša anketa jer je problem prvi put bio prikazan iz suprotnog ugla, da nezaposlena lica ne traže  posao, a u isto vrijeme imamo poslodavce koji kažu da ne mogu pronaći kvalitetne radnike. Mi ni u kojem  slučaju  ne  želimo prebaciti  odgovornost za nezaposlenost na  mlade,  ali želimo ukazati  na  to da i oni imaju obavezu  da se bore za svoje mjesto kod poslodavca, ukoliko ga zaista i žele.

Da li su mladi više zainteresirani za pokretanje vlastitog biznisa ili za pronalazak zaposlenja kod poslodavca u određenom sektoru?

Rekao  bih da  je dominantan interes za  pronalazak posla kod „dobrog poslodavca’’, dok su izuzeci mladi koji pokreću vlastite  biznise.

Ipak, definicija „dobar poslodavac’’ postavljena je na veoma specifičan  način. Naprimjer, u Prnjavoru  ili Derventi imamo poslodavce  koji nemaju dovoljan broj radnika i stalno imaju otvoren  konkurs za prijem određenog broja radnika jer im je teško  naći radnika  da radi za plaću koja se daje. Međutim, to je problem  očekivanja.  Ti poslovi su  manuelni,  u drvnoj i  tekstilnoj   industriji,  a  poslodavac  isplaćuje   minimalnu plaću predviđenu zakonom,  što je lični dohodak  od 370 KM, uz pripadajuća davanja.  Taj iznos  nije nešto čime možete ostvariti  svoje  snove,  ali ukoliko najniži  lični dohodak  nije odgovarajući, nije poslodavac taj kojeg treba  kriviti, nego je potrebno mijenjati Opći kolektivni ugovor.

Ponovo naglašavam da ne želim preokretati teze  od onoga što  je istina, ali suština je da mladi imaju visoke ciljeve od kojih ne žele odustati. Ima mladih koji žele raditi naprimjer isključivo u telekomima,  i mi takvim  mladima  ne  možemo pomoći. Ono što možemo uraditi jeste  pokušati praviti male priče  o uspjehu s  ljudima  koji su  dobili posao  kroz  naše programe.

U  „jaranskoj   ekonomiji’’, kakva   funkcionira   u  BiH, gdje je  poznanstvo bitnije  od  kvalifikacija, mora   se  kroz  sve instance raditi na podsticanju razvoja  poduzetništva, jer je to praktično  jedina aktivnost u kojoj možete sami  preuzeti odgovornost za svoje zaposlenje.

Na koji  način projekt  podržava  preduzetništvo mladih?

Što se tiče preduzetništva, mi inicijalno nismo bili fokusirani na njega, ali smo onda vidjeli da bismo na taj način motivirali mlade  kroz klubove i biroe da  se  sami  zapošljavaju. Imali smo kontakt s mladima koji su talentirani za preduzetništvo i  imaju  dobre  ideje.  Zajedno   s  Federalnim  zavodom   za zapošljavanje ušli smo u program  Mladi preduzetnik. Organizirali smo  obuku za razvoj preduzetničke ideje za 99 mladih, od kojih njih 71 ima mali biznis koji je i danas aktivan, a nekoliko njih je imalo i nova zaposlenja, pa se broj mladih koji su  zaposleni kroz  program  Mladi poduzetnik približio brojci 100.

Suština  programa bila je da mladi prođu kroz obuku i dobiju po 7000  KM da  pokrenu  biznis.  Firma  koja je vršila obuku specijalizirana   je  firma  za  računovodstvo i  finansije,  koja je godinu dana  pružala  besplatnu podršku  mladima  da registriraju posao,  da vode knjige, rješavali  su  im probleme pravne   i  finansijske  prirode.  Ovakvi pokazatelji   veliki su uspjeh, čak i za mnogo razvijenije zemlje od BiH.

Bitno je naglasiti da se ovdje radi o mikrobiznisima, naprimjer frizerski  salon,  stolarska radionica  i sl. Ovaj sistem  obuke, finansiranja,   mentorstva i  pokretanja biznisa  pokazao   se uspješnim.

Radili smo nešto slično i u Banjoj Luci, program Žene ženama, gdje smo razvili neke zanimljive biznise, neke tipične „ženske’’ kao što  je Škola za  trudnice,  ali i  neke  neočekivane poput autoservisa koji drži djevojka u Banjoj Luci.

Trenutno  s Federalnim zavodom  za zapošljavanje pravimo e-learning školu za preduzetništvo, jer mladi ljudi ne znaju napraviti  plan za biznis ili nemaju novca ili vremena da idu na obuku za kreiranje  tog plana.  Upravo je u toku testiranje na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, a nadamo se da ćemo u toku ove godine uspjeti ovaj alat pružiti mladima  u jednom od  preduzetničkih programa  federalnog   zavoda   koji je  u pripremi.

Na  kraju   bih  naglasio   da   projekt   implementira  lokalne inicijative s 11 nevladinih  organizacija  iz BiH, od kojih su tri projekta  iz oblasti  obrade  drveta  i metala,  pet  projekata iz oblasti  poljoprivrede, tri iz tekstilne industrije i jedan koji će razvijati program  volontiranja. Očekuje se  da ćemo  na ovaj način generirati najmanje 120 radnih mjesta. Aktivnostima će prevashodno biti obuhvaćeni mladi kroz klubove za traženje posla, a na ovaj način mi pokušavamo pružiti dodatne mogućnosti mladima  u uvjetima  ograničenog  ekonomskog razvoja.  Naš  pristup   pokušava uvažiti  realnost i  stavove mladih, koje kontinuirano preispitujemo na forumima o zapošljavanju mladih, koje organiziramo dva puta  godišnje i čija preporuka je, između  ostalih,  bila i pokretanje lokalnih inicijativa.

Druge objave u kategoriji