Velid Beganović jedan je od rijetkih korisnika Erasmus programa razmjene studenata, a za AJB govori o domaćem sistemu obrazovanja te razlozima što se međunarodne stipendije malo koriste.
Razgovarala: Saida Mustajbegović, Al Jazeera Balkans
Jedan je od rijetkih korisnika Erasmus programa, o kojem se mnogo pisalo, ali je malo onih koji su našli načina da ga koriste. Velid Beganović- Borjen (1987) trenutno je na doktorskim studijama u Masarykovom univerzitetu u Brnu, Republika Češka. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli na odsjeku za engleski jezik i književnost 2009, a 2010. godine kao stipendista magistrirao na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti, na odsjeku za rodne studije. Trenutno je stipendista na doktorskom studiju na Masarykovom univerzitetu u Brnu, Republika Češka.
Piše poeziju i prozu na bosanskom i na engleskom jeziku, a za Al Jazeeru Balkans Beganović je govori o domaćem sistemu obrazovanja te razlozima što se međunarodne stipendije malo koriste.
U Brnu ste na doktorskim studijama ali ujedno i radite – već treći ste semestar asistent. No prije Češke bili ste u Budimpešti također kao stipendista na postdiplomskom studiju. Kako ste pronalazili stipendije?
Da, predajem tu, kako je to sastavni dio programa doktorskih studija na Masaryku. Naredni semestar predavat ću dva predmeta, jedan od njih iz svoje uže oblasti, a već narednu godinu vjerovatno i vlastiti predmet za koji sam već napravio koncept i koji ću držati sam uz potpis mentora. Honorarno sam radio i dva semestra na Filozofskom u Tuzli, između Budimpešte i Brna.
Na prvu web adresu, onu Centralnoeuropskog univerziteta, uputio me profesor književnosti tokom dodiplomskog studija; desilo se to tako da smo nekoliko koleginja i ja ionako tražili neke načine financiranja master studija van zemlje, dok je profesor te ambicije opazio i sam.
U suštini, proces prijavljivanja je bio mukotrpan samo zbog kočnica iz studentske službe i dekanata. Jedna obična potvrda njima je katkad „noćna mora“, kako su nas u jednom od nebrojenih dolazaka tamo oslovili. Noćna ste mora ako mislite glavom i želite nešto više i bolje.
Pa dobro, ne krivim ih, njima i nije u cilju nikoga istinski obrazovati. Šarlatanski se bave obrazovanjem kako se bave i politikom. Državni službenik odavno nije prigodan naziv, mali bog/boginja bolje ih opisuje.
Stipendiju za doktorat sam našao na web stranicama Erasmus programa i prijavio se s detaljno razrađenim prijedlogom istraživanja koji će donekle biti sinteza svega čime sam se do sada bavio.
Za neke fondove studenti u BiH, a predpostavljam da je slična situacija i u regionu, saznali su tek kada je nestala mogućnost njihove upotrebe. Zašto je to tako?
Iskreno? Lijeni su. Ovdje zaista nema mjesta za teorije zavjere. Teško da vani itko želi da oštetiti bosanskohercegovačke studente (više nego ostale studente regiona). Pored velikih programa kakav je Erasmus, gotovo svaki univerzitet u EU (a i šire) ima vlastite programe financiranja i mnogo tih stipendija su međunarodnog karaktera, što znači da se možete prijaviti na njih bez ikakvih problema.
Potom vlade pojedinih država isto tako daju stipendije. Naravno, morate se izdvajati po nečemu da biste ih dobili. U posljednje vrijeme sam primio mnogo privatnih poruka u kojima me neke meni poznate a katkad i potpuno nepoznate osobe pitaju kako da pronađu stipendiju.
Kada, međutim, podijelim javno neki poziv koji sam pronašao, za master ili doktorske studije, pa i za dodiplomske studije, takve objave proprati nekolicina onih koji sami ili same već studiraju negdje izvan države.
Nepoznavanje jezika tu jednako nije opravdanje, jer, uvjeravam Vas, u BiH mnogo veći broj mladih govori engleski nego recimo u Češkoj ili Mađarskoj, barem iz mog dosadašnjeg iskustva. A čak i francuski univerziteti danas nude web prezentacije na engleskom. Nije šala.
Imamo regionalni tend inflacije i devalvacije diploma u visokom obrazovanju. Kakva je situacija u Češkoj i Mađarskoj? Možete li napraviti poređenje sa BiH ili drugim zemljama regiona?
Trend je to koji smo si sami nametnuli. Zašto nemamo revizije diploma stečenih na pojedinim ozbiljno sumnjivim privatnim a katkad i javnim visokoškolskim institucijama? Svjedočili smo skoro desetinama primjera raskrinkavanja plagiranja naučnih radova u Srbiji, a ozbiljni akademski radnici sa prestižnih univerziteta ostavili su sate i sate slobodnog vremena da bi pažljivo pronašli otkuda su sve krali intelektualno vlasništvo drugih srbijanski političari i javni radnici. Je li se išta nakon niza tih studija objavljenih na Peščaniku promijenilo? Nije.
Kod nas bi vjerovatno bilo i mnogo gore kada bismo zagrebali ispod površine. Zašto, nadalje, nemamo strožiji nadzor nad radom stručnog kadra na univerzitetima? Javna je tajna da se pojedini akademski radnici iživljavaju nad studentima.
Sjećam se, na primjer, „predavanja“ iz filozofije kada sam studirao anglistiku u Tuzli, a gdje nam je neki, nazvat ću ga „ratni profiter“, koji je u ratu završio dva doktorata i na pečatu imao „prof.dr.dr.“ umjesto znanja prodavao (na rate) dva toma svoje nesuvisle, a pri tom skupe, knjige. Koliko znam, taj još uvijek predaje na jednom od sarajevskih univerziteta.
S druge strane, na američkom univerzitetu u Budimpešti evaluacija koju bi pisali studenti poslije svakog semestra znala je napraviti ozbiljan problem profesorkama i profesorima koji nisu svoj posao radili kako valja. Slično je i sa Masarykovim univerzitetom u Brnu. Odgovornost za takve stvari stoji i na samim akademskim radnicima.
Jesu li nam prioriteti omogućiti mladim osobama da se izgrade i izoštre u kritičkom promišljanju i boljem praktičnom djelovanju ili održavanje postojećeg stanja? Zašto velika većina poštenih akademskih radnika šuti? U hodnicima često jedni drugima jadikuju o kolegama koji opstruiraju promjene i podizanje standarda i kvaliteta, ali zidovi nemaju uši.
Blizak vam je modernizam u književnosti, ali i sufijska misao poput Rumijeve. No u vlastitom rukopisu imate nešto ipak drugačije. Šta oblikuje vaše pisanje? Koliko su to jezici koje govorite ili učite?
Modernizam uopće, u svim umjetnostima, mi je jako značajan, što zbog akademskih radova koje sam pisao ili pišem, što zbog vlastite literature, kao i privatno. Dobrim dijelom su to književna, likovna, muzička i filmska djela koja me inspirišu osobno, i koja se zasigurno, svjesno i nesvjesno, provlače kroz to što i sam stvaram. Recimo da sam tu kod kuće.
Ali ja sam i putnik, pa često pravim izlete i u druge periode. A na kraju živim u nekom trećem, što znači da i kada bih htio pisati jednako kao neki od mojih ličnih uzora, to bi opet bilo pisanje o mome vremenu. Šta ga oblikuje? Potraga za smislom i formom u kojoj ću taj smisao izraziti na najbolji način.
Tu ne mislim samo na žanr, nego i na sintaksu rečenice te semantiku, na ritam koji je meni, pošto najviše volim pisati poetsku prozu, izuzetno bitan. Dalje je to potraga za onim što nas danas i dalje drži okupiranim dok čitamo, nakon raspršivanja velikih ideja i velikih istina, kada, kako kaže pjesma jednog islandskog benda „Konačno mi smo nitko“…
Jezici koje govorim i učim vjerovatno su polovicu odgovorni za „uspješnost“ toga što stvaram, valjda najviše jer su me odlomili od mog vlastitog jezika i bacili na pučinu; s te margine, vidim bolje i svoj maternji i one druge, a ne pripadam po obrascu niti jednom. U tom pogledu ja sam taj koji bira, barem dok pišem. Kada se to objavi, to već onda zavisi mahom od drugih.
Na engleskom pišem mnogo više nego na bosanskom – prozu, dnevnik, većinu pisama, poeziju, eseje, te akademske radove; ostale jezike kojima se služim i koje učim, koristim povremeno unutar ova dva. Trenutno sam zaista zaljubljen u češki i uživam dok ga učim, djelomično i zato jer „ne moram“, cjelokupan studij mi je na engleskom.
Živimo u svijetu kakofonije koja pravi potpunu buku u kojoj niko nikog ne čuje. Kako smo globalno došli u situaciju da svako piše ali i da niko nikoga ne sluša?
Na ovu temu sjajna Dubravka Ugrešić pisala je opširnije i daleko bolje nego bih ja to mogao sada izraziti na neki novi način, naročito u zbirci Zabranjeno čitanje. To je širok problem koji tek sagledavamo i još nismo o njemu u stanju donijeti ni neki stabilniji sud, a kamoli ponuditi rješenja.
Kako smo došli u tu situaciju?
Internet je donio nebrojene blagodeti, ali je za sobom povukao i mogućnost kreiranja virtualnih verzija nas samih. Ta mogućnost je revolucionarnija nego što se na prvi pogled čini. Ranije su samo umjetnici imali mogućnost da za širu javnost kroz svoja djela ili performanse izmišljaju uvijek nove oblike samih sebe, ili da sliku o sebi grade po svom nahođenju. To im je, na kraju, donekle i u opisu posla. Danas, klasična kapitalistička doktrina „samostvorenog čovjeka“, poduprijeta mogućnostima koje nudi virtualni prostor, omogućava svima da preskoče mnoge stepenice. Sve je odmah dostupno. Prostor nam se daje posvuda. Bilo tko može napraviti javnu Facebook stranicu, možda kupiti fotografski aparat (na rate, pošto smo ipak u Bosni), te otvoriti besplatan blog i prezentirati svoj rad. To nam je donijelo nebrojene talente koji možda zbog financijske zavisnosti ili nezaposlenosti ne bi imali mogućnost da se pokažu; s druge strane, koliko nam je to kvalitetnih umjetnika učinilo nevidljivim? Jer u tom moru glasova, naročito je teško odabrati.
Zapravo kao ribe plivamo i nešto na što naletimo može biti olupina o koju ćemo lupiti glavom praznog stomaka ili hrana koja će nas povratiti. Ali mi nemamo mapu pod perajom; ne znamo gdje tačno tražiti; ne znamo ni gdje se tačno nalazimo, ni kamo idemo. Katkad izronimo i biser. Katkad je školjka posve prazna. Iz nje nas pogleda vlastita praznina. Ali hej, ako kupite novi tablet za samo 199,99 KM možete zabilježiti sretne trenutke vaše porodice, podijeliti ih s prijateljima, skupiti klikove ili lajkove. Uspjeh je zagarantovan. Sreća je tik iza ugla. Bitno je da se kupi. I bitno je da nas se proda.
