Svi su mlađi od 30. Ne žele posao u državnoj tvrtki. Puno rade i vjeruju u sebe.
Posao je za mene u početku bio samo hrpa nerazumljivih papira na radnom stolu, priznaje kozmetičarka Nives Senjak, mlada vlasnica Centra za ljepotu Pegas. Sa 24 godine je, umjesto da u Zavod za zapošljavanje dolazi povremeno samo po štambilj, skupila svu hrabrost koju je imala, uzela 24 tisuće kuna bespovratne novčane potpore HZZ-a, uložila nešto vlastite ušteđevine i samozaposlila se. Njen salon u zagrebačkoj Tuškanovoj ulici prvu je godinu završio u minusu, a djevojku koju je zaposlila bila je ubrzo prisiljena otpustiti. No, kako ju prijatelji opisuju kao curu koja samo grize i grize, Nives se zbog poteškoća uopće nije obeshrabrila.
‘Gužva u salonu’
Čeka ju bolja budućnost. Za svaku mušteriju osmišljava posebni, individualni tretman i to je postao ključ njenog uspjeha. Na Facebook stranici salona koju sama vodi stoga je napisala: Gužva je u salonu kao na koncertu Gypsy Kingsa. Volim svoj posao.
– Puno sam ispočetka ulagala u opremu i uređenje. Educirala sam se, obilazila seminare i mušterije su mi se počele vraćati. Preporučaju me svojim prijateljima. Zato se i dalje borim. Ako moj posao preživi u ovakvoj krizi, onda stvarno mogu sve – kaže.
Obrtnici početnici
Nives Senjak jedna je od desetero samozaposlenih Hrvata, go-for-broke mladih ljudi koji su unazad godinu dana sudjelovali u ambicioznom pilot projektu “Inkubator za samozaposlene” kojeg financira Europska Unija kroz program PROGRESS, a koji je u praksi u Hrvatskoj vodila tvrtka Miran dol u suradnji s CEPOR centrom iz Osijeka.
No, ovdje nije riječ o inovacijama i tehnologijama budućnosti, aplikacijama i apstraktnim idejama. Inkubator je okupio obične obrtnike početnike, mlađe od 30 koji su, umjesto da stoje u redu za nezaposlene, krenuli u akciju. HZZ im je osigurao minimalnu plaću i davanja za prvu godinu rada, a Inkubator besplatno knjigovodstvo, niz radionica, mentora i savjeta.
U anketi koju su nakon godinu dana ispunili svaki drugi od njih je rekao da je imao poteškoća u nalaženju kupaca, 40 posto ih nije znalo kako formirati cijenu ni naplatiti uslugu od naručitelja, a Inkubator im je u 100 posto slučajeva pomogao isplanirati i organizirati posao i administrativno ga voditi.
U plusu
Nives je, kao i njene kolege iz projekta, Pavla Burcara i Hanu Šeler, Inkubator dakle spasio.
– Nismo znali kako izdati račun. Koliko nam mora biti težak aparat za gašenje u uredu? Stavljamo li na ured tablu ili naljepnicu s imenom tvrtke? Kako se izrađuje poslovni plan? Kako naplatiti uslugu? Kome se obratiti?- nabrajaju svoje naoko jednostavne probleme Burcar i Šeler, 25- godišnji grafički i web dizajneri koji su zajedno osnovali Havo: tvrtku za dizajn. Oni su svoju prvu godinu završili u plusu.
Sam svoj šef
– Oprezni smo. Ne vjerujemo u velike agencije u kojima smo odrađivali praksu. Prvu godinu smo preživjeli, u drugoj ćemo zaposliti još jednu osobu. Nakon pet godina možda još nekog. Maksimalno deset. Više od toga znači da naši klijenti neće dobiti potrebnu pažnju i koncentraciju – kaže Pavao, a Hana dodaje kako se čitavo vrijeme pitala hoće li uopće uspjeti jer od HZZ-a su dobili tek 18,5 tisuća kuna i ubrzo morali početi sami zarađivati.
– Budiš se noću i pitaš se što ti je ovo trebalo. No, takvo razmišljanje ti samo šteti. Ako treba radimo 16 sati dnevno, i do sedam ujutro, pa na sastanak s klijentom u osam. Sami smo svoji gazde i vjerujemo u sebe – kaže.
– Upravo je to bit samozapošljavanja, da si sam svoj šef i da o svemu odlučuješ – govore mi braća Nikola i Borna Peraić koji su godinama radili kao freelance skiperi na jedrilicama.
Sada imaju tvrtku Bogerila koja se bavi unajmljivanjem jedrilica i organizacijom jedrenja za turiste iz Nizozemske i Belgije.
– To su naši klijenti iako bi se uz povoljnije aranžmane voljeli proširiti i u Hrvatskoj – kaže Nikola koji brata opisuje kao kreativca, a sebe kao managera koji pazi da ne polete previsoko. Kad su s Inkubatorom kretali u Bogerilu govorili su im da je obiteljski biznis opasan i da ljudi u takve kompanije nemaju povjerenja.
Nisu ih poslušali. Osmislili su rute u tzv flotilama u kojima njihova jedrilica druge u floti, na kojima su obitelji s djecom, vodi Jadranom i upoznaje ih sa skrivenim otocima, dobrom hranom i zabavom. Sedmodnevni najam takvih jedrilica u prosjeku za cijelu obitelj sa vezovima u marini i hranom stoji oko dvije tisuće eura.
Borna je od HZZ-a dobio 40-ak tisuća kuna što je braći bilo dovoljno za minimalac i sva davanja državi za prvih šest mjeseci posla.
Nova pravila
– Mi nudimo povratak prirodi, povezivanje obitelji, druženje i zdrav odmor – zaključuju i kažu da je njihova prva sezona bila prilično uspješna. Čemu ih je naučio Inkubator?
– Ja volim uzeti ‘lopatu u ruke’ i raditi od jutra do mraka, ali voditi biznis je sasvim nešto drugo. Fakture, pravila, prijavljivanje poslovanja…A onda dođe EU i ta se pravila promijene. Neke smo stvari saznali preko mobitela dok smo jedrili pa ih rješavali u hodu, s otvorenog mora. Bogerila je naš test projekt, želimo sve naučiti – kaže Borna.
Svi ovi inkubatorovci suočavali su se s istim problemima, ali i negativnim stavom okoline. Zašto otvaraš firmu usred krize? Radije čekaj posao u državnoj tvrtki. Nećeš preživjeti ni mjesec dana. Što ti znaš o knjigovodstvu? Kako ćeš opstati? To čime se baviš već postoji.
No, oni nisu željeli odustati.
Optimisti
Tako je bilo i sa Krešimirom Šutom, arhitektom koji je u Inkubator ušao sa velikom dozom skepse.
– Supruga i ja smo jedne večeri shvatili da puno znamo, ali da nemamo za koga to znanje uporijebiti.
Bio sam skeptičan kad sam od HZZ-a uzeo poticaj od 40 tisuća kuna i otvorio svoj privatni studio, bio sam još skeptičniji kad sam se prijavio u Inkubator. Danas znam da je ovo pun pogodak.
Ovo je neprocjenjiva pomoć za prvu godinu poslovanja – govori Šuto. U prvoj su godini kroz svoju tvrtku Prostorija realizirali tri velika projekta, a sa investitorima su postali kućni prijatleji.
– Što nije uspjelo u Hrvatskoj, uspjelo je u Švicarskoj. U Cernu smo po preporuci ugovorili gradnju naših obiteljskih kuća. Više nisam skeptičan, sad sam optimist. Tvrtka i ja postali smo jedno – zaključuje.
(Jutarnji list)
