Piše: Boris Dežulović
Zvao me jednom u dva iza ponoći Durmo da ispriča vic. Ima i Durmo taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, čekaju Mujo i Suljo u sarajevskom MUP-u da ih dežurni uvede kod inspektora na ispitivanje, pa ubijaju vrijeme razgledajući u hodniku policijske plakate. “Vid’ ovo”, pozove Mujo druga, pa stane čitati sa zida: “Traže se direktor Zavoda za zdravstveno osiguranje Tuzlanskog kantona i pomoćnik direktora Kazneno-popravnog zavoda u Zenici, zbog primanja mita i protuzakonitog posredovanja, te zloupotrebe položaja i ovlaštenja.”
“Ja, i?”, na to će Suljo.
“Pa šta misliš, da se javimo?”, okrene se Mujo. “Plus bi mogla bit i dobra plata.”
Sad dobro, vic je vic, ali nisam ja nešto pretjerano siguran da nije i to jedan od načina na koji se u Bosni i Hercegovini zapošljavaju direktori javnih poduzeća. Potjernice tu funkcioniraju kao oglasi, pa kad policija traži direktora neke državne firme zbog primanja mita i zloupotrebe položaja, to je ujedno i oglas za upražnjeno radno mjesto direktora te firme, na poslovima – jasno – primanja mita i zloupotrebe položaja.
Svakako, činjenica da rijetko prođe hefta bez vijesti kako je negdje u Bosni i Hercegovini uhapšen direktor nekog državnog poduzeća, zavoda ili agencije, što se obogatio na mitu i korupciji, ne objašnjava samo veliku potražnju direktorskih fotelja u BiH: vjerojatno je zbog toga, naime, i njihova golema – ponuda.
Portal Posao.ba objavio je ovih dana detaljnu analizu bosanskohercegovačkog tržišta rada u protekloj godini, pa ako i nije neko iznenađenje da su po tom istraživanju među nezaposlenima najtraženiji poslovi u trgovini, administraciji, logistici, finansijama, računovodstvu i menadžmentu – u Bosni i Hercegovini, kako vidite, sve go ministar finansija i menadžer – postoji za to i razlog koji se ne tiče samo atraktivnosti dobro plaćenih i lagodnih kancelarijskih poslova. Prema analizi portala Posao.ba, naime, poslodavci su istodobno najviše tražili komercijaliste, programere, trgovce, administrativne radnike i – direktore.
Mislio sam, majke mi, da je neka zajebancija, pa sam pročitao još jednom. I stvarno, najtraženija zanimanja u Bosni i Hercegovini su – redom – komercijalist, programer, trgovac, administrator i direktor. Konobar, recimo, tradicionalno najtraženiji radnik na nestabilnom tržištu rada, na toj je listi tek osmi.
Ukratko, u Bosni i Hercegovini više se traže direktori nego konobari!
Tek toliko, ako vam se gdjekad učinilo da u Bosni i Hercegovini ima previše kojekakvih direktora, da znate kako ih nema ni blizu koliko ih još treba.
U Europskoj uniji, na primjer, to je prilično cijenjeno zanimanje, nema baš svatko posjetnicu na kojoj piše “direktor”, i kad sam onomad upoznao Nermina Durmu – a on je nekakav direktor marketinga na BH Televiziji – mislio sam da sam konačno uspio u životu: ne pije, jebiga, svatko u kafani s jednim direktorom.
Godinama sam se ja tako hvalio kako poznajem jednog pravog pravcatog bosanskohercegovačkog direktora – čak smo i dosta dobri prijatelji, zovne me katkad u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic – i kad god bih na bosanskohercegovačkoj granici onako usput značajno namignuo kako osobno poznajem Nermina Durmu, prezirni pogled carinika ili graničnog policajca tumačio sam tek njihovom ljubomorom i zavišću. Da bih tek sad, nakon toliko godina, saznao da u Bosni i Hercegovini ima više direktora nego konobara, i da onaj carinikov pogled znači nešto poput – “Ja, i?”.
U BiH, naime, samo je valjda ministara više nego direktora, i jednako tako mogao sam negdje na mongolsko-kineskoj granici značajno namignuti kineskom policajcu i važno mu staviti do znanja kako osobno poznajem jednog prvaka općine u ping-pongu.
I neka mi netko samo još jednom kaže da je Bosna i Hercegovina u krizi! Sunce ti jebem, nisu dva mjeseca prošla otkako je iz Porezne uprave BiH iscurio onaj popis stotinu najbolje plaćenih bosanskohercegovačkih direktora – možete zamisliti moje razočaranje kad, shvativši da je moj prijatelj samo jedan od milion bosanskih direktora, saznao da pri tom nije niti među prvih sto u državi – i kad se otkrilo da ovi s vrha direktorske ATP-liste primaju plaće od po dvadeset i više hiljada maraka, čovjek bi očekivao da će doći do neviđene sječe direktora u Bosni i Hercegovini.
Desetine hiljada direktora naći će se sad na ulici, pozvat će Sindikat direktora BiH na štrajk, okupit će se nezaposleni direktori u Tuzli, Zenici, Sarajevu i Mostaru, gorjet će kafići i kafane, tražit će direktori ostavke bahatih konobara, krenut će revolucija gladnih direktora, neće ih u cijeloj Bosni i Hercegovini ostati niti za prvih sto – pomislio bi čovjek gledajući u tu listu, na kojoj najbogatiji bosanskohercegovački direktori dijele plaće u visini općinskih budžeta.
Kad ono, šta? U oglasima na portalu Posao.ba direktori su nakon svega i dalje među najtraženijim, hm, radnicima! Još ih nema dovoljno!
Nesretni konobari, tek osmi na listi najtraženijih zanimanja, za to vrijeme uzalud po Bosni traže posao. I svugdje nailaze na isti odgovor. “Nažalost, ni danas nema ništa”, kaže im gospođa na šalteru Biroa za zapošljavanje, pa ih ko malo i prijekorno pogleda preko naočala. “A što ne bi radili malo kao direktor, dok ne nađete nešto?”
(Oslobođenje)
