Nela Quandt, ekspertica za turizam i novinarka iz Hamburga, u Bosni i Hercegovini je pokrenula proizvodnju dječjeg namještaja. Ona prodaje i unikatne rukotvorine zeničkih žena. Cilj joj je pomoći ljudima u BiH.
Nela Quandt, rođena je u porodici Pivić porijeklom iz Zenice. Rodila se i odrasla u radničkoj četvrti Neuwiedenthal u jugozapadnom dijelu Hamburga. Svoje školske ferije provodila je u Zenici kod nane i dede, kao i na Braču, gdje su njeni roditelji izgradili kuću. Upravo ta kuća na Braču će odrediti njeno kasnije zanimanje.
“Mi smo na Braču turistima izdavali sobe. Ja sam takoreći od malih nogu bila prevodilac i turistički vodič tim turistima iz Njemačke i Francuske.Tako sam se i odlučila za studij ekonomije i turizma, koji sam završila u Ravensburgu. Poslije studija putovala sam po svijetu, od Južne Afrike, cijelom Evropom, Kanadom…Nakon par godina i 80% vremena provedenog na putovanjima, htjela sam da se smirim i živim u Hamburgu”, kaže Nela.
Zanimljivo je da je potom jedno vrijeme radila i kao prevodilac biskupa Emery Kabonga, koji je 80-ih godina bio privatni sekretar pape Ivana Pavla II. Poslije toga se prijavila se na dvosedmični praktikum na Radiju NDR 2, gdje je do danas ostala da radi kao novinarka.
Kao što to često biva sa potomcima gastarbajtera u Njemačkoj, koji prema domovini svojih roditelja nerijetko osjećaju prenaglašenu i idealističku ljubav i odnos, Nela je željela da pomogne zemlji upropaštenoj i unazađenoj ratom, da se brže oproravi i razvije, kao i da što više ljudi dobije posao. Čekala je samo pogodan trenutak da napravi iskorak u tom smjeru.
Za mene su građani BiH vrijedan i zanatski izuzetno talentovan narod. Svak zna više stvari u poslu. Znala sam to po svojoj porodici. Istovremeno u BiH je bilo mnogo nezaposlenih i zloupotrebljavala su se prava radnika.“
Prilika da pomogne BiH
Godine 2010. na svijet je došla njena kćerkica Lina i to je, posve neočekivano, postala inicijalna kapsula za ostvarenje tog nauma.
“Ja sam visoka 159 centimetara. Prilikom previjenja Line na komodi sam uvijek morala da se popenjem na tabure da bih je mogla previti bez problema. Odlučila sam da napravim namještaj po mjeri i tako je počelo”, prisjeća se Nela.
Najprije je kod stolara, koji je iznajmljivao garažu kod njene nane u Zenici, naručila odgovarajuću komodu za previjanje kćerkice Line. Svidjelo joj se kako je to urađeno i odlučila je da ljudima u BiH pomogne na taj način. U svemu tome ju je podržavao i suprug Tobias, koji je došao na ideju da se firma koju su namjeravali otvoriti nazove „Bosnanova“. Cilj je bio da se u BiH organizuje održiva proizvodnja: sa fer cijenama, da se vodi računa o plaćanju radnika, da se koristi puno drvo, certificirano po savremenim FSC normama…
“Nisam htjela situaciju u BiH iskoristi da bih proizvela jeftin namještaj. Ja sam htjela kvalitetan ručni rad, proizveden sa resursima iz BiH i da bude pošteno plaćen. Htjela sam da se poštuju FSC standardi i da se za svako oboreno drvo posadi pet novih… “
Skupo plaćeni patriotizam
Zajedno sa dizajnerkom Mirelom Kulić, na temelju sopstvenih ideja, u maju 2012. razvila je koncept modularnih dječjih soba i posao je povjerila jednoj zeničkoj firmi. Zakupila je salonski prostor i sve je ličilo na dobar poslovni poduhvat. Za nepunu godinu je trebalo napraviti pet kompozicija namještaja za dječje sobe.
Međutim, kada je taj namještaj stigao u Hamburg na prvi pogled je sve bilo dobro, ali se ubrzo ispostavilo da ništa nije bilo onako kako sam ja zamišljala i kako smo se dogovorili. Sve je bilo onako po bosanski, lako ćemo, sve je moguće. No, kada je roba došla, to je bilo katastrofalno: loše ofarbano, nemarno smontirano, elementi se nisu mogli rasklapati…“, sjeća se Nela.
Zbog toga je morala zatvoriti tek otvoreni salon namještaja. U razvoj ideje i izradu namještaja uložila je oko 30.000 eura i sve je bilo uzalud. Njena poslovna ideja se na kraju pretvorila u promašenu investiciju.
“Izgubila sam dosta novca i godinu dana rada, jer sam često išla u BiH da pratim kako napreduje proces proizvodnje. Nisam više imala novca i zatvorila sam salon.”
Nije odustala od svog nauma
Nela nije imala snage ni vremena da se godinama tuži sa firmom koja nije ispunila njena očekivanja. Podvukla je crtu, suočila se sa gubitkom i krenula dalje. Napravila je biznis plan i podigla kredit kako bi ponovo došla do potrebnog novca.
“Na početku su me, kada bih šta htjela naručiti nešto od namještaja, pitali koliko želim izdvojiti za neki komad. No, ja sam taj odnos promijenila i insistirala sam da se izračunaju svi troškovi i dnevnice, te da se na kraju formira fer cijena proizvoda, koji mora ispunjavati nemale zahtjeve tržišta”, pojašnjava ona.
Tokom putovanja kroz BiH se uglavnom na benzinskim pumpama raspitivala za dobre stolare i tako je došla do dvojice zanatlija koji posjeduju registrovane firme. Jedan se nalazio u okolini Tuzle, a drugi u Tomislavgradu.
“Sada za ‚Bosnanovu’ proizvode dvojica stolara, koji imaju zadatak da naprave po jednu kompoziciju namještaja. Namještaj koji smo sada proizveli je perfektan. To je ono što smo očekivali. Međutim, trebalo je dosta vremena da se to dogodi”, kaže ona.
U međuvremenu je sa suprugom Tobiasom Quandtom dobila i sina Ninu. Sve je to usporilo njen rad na daljem razvoju projekta. Krajem novembra 2013. Nela je ponovo uspjela otvoriti salon namještaja. Sam izložbeni prostor od 130 kvadratnih metara dizajnirao je i uredio nagrađivani dizajner Holger Berg.
Socijalni aspekt Nelinog projekta
Pored proizvodnje namještaja, Nela je svoju ideju htjela razvijati i na jednom drugom nivou. Namjreravala je da pomogne ženama koje se bave proizvodnjom rukotvorina da od toga imaju koristi, a ne da te rukotvorine prodaju po ulici. U tome joj je dosta, kako kaže, pomogla Zeničanka Sabiha Kurtić, koja je na čelu udruženja koje broji 15-ak žena. One proizvode visokokvalitetne proizvode. Tako Nela nudi kupcima unikatne rukotvorine žena sa područja Zenice. Svaki kupac uz pleteni asesoar ili igračku, kako kaže, kupuje i dio njene priče o vrijednim i nadarenim ženama i ljudima u BiH.
“Kada sam boravila u Zenici, vidjela sam žene koje na ulici prodaju čarape i rukotvorine. Ideja je bila da one u svojim kućama za mene proizvode te rukotvorine. Sada nudim različite proizvode. Svi oni su unikatni. Sve te žene jako dobro rade i zadovoljne su plaćenim iznosom. One su formirale fer cijenu i to tako funkcioniše”, ističe Nela.
Još uvijek na početku
Nela i danas od novca zarađenog na NDR 2 finansira opstanak i dalji razvoj svoje ideje. Modularni dječji namještaj koji nudi je dizajniran, visokokvalitetan i u skladu s principima fer poslovanja. Stoga su i cijene takvih proizvoda prilično visoke i oni bi se u suštini trebali nuditi ljudima koji će kupovinom namještaja podržati cijeli projekat. A da bi se došlo do takvih kupaca, potrebna je znatno veća promocija.
“Namještaj koji nudim nije jeftin i ne prodaje se baš tako brzo. Također i rukotvorine su skuplje od proizvoda koji se masovno produkuju. Investicija još nije vraćena i projekat je suštinski još na početku. Nedostaje mi onaj novac koji sam izgubila tokom razvijanja ideje, a koji sam mogla uložiti u marketing, što bih svakako uradila”, kaže ona.
Nela je ipak, uprkos činjenici što se posao ne odvija željenom dinamikom, zadovoljna. Uspjela je ostvariti osnovne ideje svoje “nove Bosne”.
“Svi uključeni u projekat ‚Bosnanove’ su zadovoljni, jer se sve odvija na poštenoj osnovi. No, ko god dođe u salon i dotakne namještaj, on kaže da je savršen i to je ono što sam htjela. Nedostaje još malo promocije i marketinga, ali i vremena”, sublimira Nela Quandt svoju njemačko-bosansku poslovnu priču na kojoj će i dalje, kaže, istrajno raditi da bi je ostvarila.
