Natpisima u medijima da “Zavod za zapošljavanje ne želi zapošljavati mlade!“, stvara se potpuno pogrešna percepcija u javnosti onoga što bi zavodi trebali i mogli raditi. Bez obzira da li su napisi traganje za senzacionalizmom, neznanje novinara ili politička pozadina, oni su jako štetni za cijeli reformski proces koji se trenutno provodi. Naime, jako je bitno poznavati strukturu radne snage. Radnu snagu u Bosni i Hercegovini, odnosno ekonomski aktivno stanovništvo čini 1.137.000 osoba (zaposleni i nezaposleni zajedno), dok je broj neaktivnih 1.443.000 osoba (oni koji su odustali od traženja zaposlenja) – pokazala je,Anketa o radnoj snazi u BiH u 2015. godini koju je provela Agencija za statistiku BiH. Sa druge strane registrovana nazaposlenost pokazuje da je 31.05.2016. u Bosni i Hercegovini je bilo 518.857 osoba na evidencijama zavoda i službi zapošljavanja u Bosni i Hercegovini.
Prema registrovanoj stopi nezaposlenosti u strukturi lica koja traže zaposlenje najveći broj čine lica sa trećim stepenom obrazovanja KV radnici 33,54%, dakle gotovo dvije trećine nezaposlenih ima manje od srednje stručne spreme, što je jako loš pokazatelj.
Prema podacima iz Ankete, u 2015. godini obrazovna struktura nezaposlenih osoba pokazuje da 72,1 posto osoba ima završenu srednju školu, slijede zaposleni s osnovnom školom ili nižim obrazovanjem 17,5 posto, te osobe sa završenim akademskim obrazovanjem 10,4 posto, pa se može zaključiti da je većina lica koja imaju niže stručno obrazovanje bilo radn angažovano na različite načine, može se pretpostaviti radom na “crno”. U posmatranom periodu 17,7 posto nezaposlenih osoba je tražilo posao kraće od 12 mjeseci, a čak 81,6 posto nezaposlenih je tražilo posao duže od jedne godine, a oni su na granici da uđu u one dugoročno nezaposlene odnosno da im se rapidno smanje šanse da pronađu zaposlenje.
Aktivne mjere na tržištu rada služe upravo za ujednačavanje šansi za pronalazak posla onima koji su dugoročnije nezaposleni, u odnosu na kratkoročno nezaposlene ili onima koji imaju manjak vještina, u odnosu na one koji imaju vještine koje poslodavci traže, te koji neće imati problema u pronalasku zaposlenja. Tu dolazi do značaja savjetodavni proces, a savjetodavci kao stručne osobe znaju koje osobe se trebaju uputiti na koje aktivne mjere, a samim time se i efikasnost njihovog rada mjeri integracijom nezaposlenih lica na tržište rada, te dužinom trajanja zaposlenja. Ukoliko se osobe vrate u status nezaposlenih nakon isteka mjere, novac je uzalud potrošen. U Kantonu Sarajevo je u provođenju Programa javnih radova i Program sufinasiranja zapošljavanja pripravnika VSS, VŠS, SSS i KV stručne spreme je po prvi put uvedeno da će pored uobičajenih kriterija, prioritet imati nezaposlene osobe iz savjetodavnog procesa i koje imaju individualni plan zapošljavanja napravljen u saradnji sa savjetodavcem u birou.
U Bosni i Hercegovini se aktivne mjere ne posmatraju na taj način, već se smatra da novca ima, pa je neophodno da se prijavi na programe i oni koji ispunjavaju administrativne uslove, dobiće finansiranje. Zbog toga se aktivne mjere najčešće ocjenjuju kao mjere koje ne ostvaruju svoje ciljeve u smislu dugoročnog zapošljavanja nezaposlenih lica. Aktivne mjere se posmatraju kao iznos sredstava koje je neophodno plasirati poslodavcima kako bi oni zaposlili određeni broj nezaposlenih lica, a zanemaruje se činjenica da zapravo poslodavac zapošljava onda kada ima potrebu, a ne kada su sredstva podsticaja na raspolaganju. Ipak, percepcija u Bosni i Hercegovni je da postoji datum kada se otvara poziv, momenat kada se taj poziv zatvara i ko je iskazao potrebu u tom periodu je postao dio igre. U suprotnom u praksi se dešava da poslodavci drže radnike neprijavljene čekajući da se pojavi program, po kojem bi mogli ostvariti podsticaje.
To pokazuju i posljednje izjave ministrice Jelke Miličević, koja kaže da je za programe iskazalo interes blizu 7000 osoba i da će sa njima biti potpisani ugovori, ali i da postoje javne službe za zapošljavanje u Bosni i Hercegovini koje ne žele da zapošljavaju mlade ljude. Prije svega ne smiju se potpisivati ugovori sa onima koji iskažu interes za aktivne mjere, već sa onima kojima je podrška potrebna. Pravo pitanje je koliko daleko se ide sa modernizacijom javnih službi za zapošljavanje kako bi one mogle da odgovore ovom zahtjevnom zadatku, koji nije u potrošnji sredstava, već upravo u dugoročnoj radnoj integraciji nezaposlenih osoba za koju neko mora biti odgovoran.
S obzirom da se radi o velikim iznosima novca broj korisnika je značajno veći nego do sada, te da je praćenje realizacije uredbe komplikovanije nego standardni programi (prati se kretanje zaposlenosti kod poslodavca prije ostvarivanja prava na učešće u programu, ali i po završetku programa), Projekat zapošljavanja mladih (YEP) je pružao podršku Federalnom zavodu za zapošljavanje u uspostavljanju sistema za realizaciju ovog kompeksnog zadatka. Podrška se ogledala u nabavci licenci za realizaciju programa, uspostava knjige mjenica, osposobljavanje osoblja iz kantonalnih službi za zapošljavanje, te nabavka tehničke opreme kako bi se obezbjedili tehnički preduslovi za ovaj posao. O ovim aktivnostima je potpisan Memorandum o razumijevanju i saradnji na temu razvoja i realizacije aktivnih mjera na tržištu rada krajem decembra prošle godine. U međuvremenu je odlučeno da sva plaćanja idu preko Ministarstva poduzetništva i obrta FBiH, pa se nadamo da će implementacija mjera ipak da slijedi savremena iskustva modernih službi za zapošljavanje u Evropi i svijetu.
