Damir Marjanović, novoimenovani rektor Burch univerziteta, dugogodišnji profesor u BiH i insotranstvu te bivši ministar obrazovanja, nauke i mladih KS, za Klix.ba govori o stanju u obrazovnom sektoru, ali i “ljevici” i njenom najavljenom ujedinjenu.
Obrazovanja nema u Reformskoj agendi. Porezi će se mijenjati, poboljašt će se poslovni ambijent, zdravstvo se mijenja, ali obrazovanje se ne spominje. Je li ono već reformisano ili je nebitno za sveopći boljitak?
Negdje u tački 10, stavka 2 Reformske agende u jednoj rečenici spominje se i obrazovanje. Ona glasi: “U srednjeročnom periodu reformisati sistem obrazovanja u cilju njegove veće povezanosti sa tržištem rada”. Mislim da ovaj osvrt ka tako potrebnoj reformi obrazovanja u ovako bitnom dokumentu koji bi trebao da odredi budućnost Bosne i Hercegovine, najbolje oslikava odnos naših vlasti ali i međunarodne zajednice prema reformi najbitnijeg segmenta jednoga društva, tačnije njegove žile kucavice, što obrazovanje svakako jeste. U nedavnome razgovoru sa predstavnicima diplomatskoga kora, kada su me pitali za mišljenje u kojem pravcu bi se trebali fokusirati u svojim budućim aktivnostima u BiH, ja sam kratko i jasno odgovorio obrazovni sistem. Na tu moju opasku skoro svi su primijetili da je to bitno, ali da je to dugotrajno, i da treba barem destljeće da se vide konkretni rezultati intervencija u toj oblasti. Odgovorio sam da je sve to bilo pokrenuto 1995. već sada bi uživali u blagodatima koje moderan i uspješan obrazovni sistem daje u svim oblastima, od ekonomije, preko pravosuđa pa do borbe protiv korupcije. No, to se nije desilo jer se težilo ka kratkoročnim, vidljivijim i popularnijim intervencijama koje su nas dovele tu gdje jesmo. Stoga, naši obrazovni sistemi, njih svih 13,1 su daleko od idealnog i zbog budućnosti naše djece moramo konačno krenuti u jednu temeljnu izmjenu postojećega stanja u njemu!
Čini se da se krenulo sa rješevanjem pitanja “dvije škole pod jednim krovom”, pa su tako u Kiseljaku naprimjer napravili “dvije škole pod dva krova”, u Jajcu je najavljeno također nešto slično, u Sarajevu je preimenovanje škole nešto najznačajnije što se desilo u obrazovnom sistemu u posljednje vrijeme… Zašto je podjela u obrazovanju važna vladajućim strankama?
Obrazovanje je odličan kusur i izgovor u dnevno političkom prepucavanju. Naravno ako sve “štima” u nekoj oblasti onda je ne možete i (zlo)upotrebljavati u zastrašivanju glasača i političkom prepucavanju sa oponentima. Vjerovali ili ne, prije 13-14 godina kada je započet projekat dvije škole pod jednim krovom ili nacionalna skupina predmeta njihova namjera je bila potpuno drugačija. Kako su mi pojasnile odgovorne osobe koje su na tome radile, imala je tada za cilj da vršnjake različitih nacionalnosti stavi barem u isto vrijeme na isto mjesto ne bi li se prirodom svog boravka u školi susretali, upoznavali i počeli živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. No, najveći problem naše domovine i onih koji se vole nazivati našim liderima jeste da vole da započinju kojekakve reforme ali ne vole da ih razvijaju i dovršavaju jer za to treba truda i rada, a to nije popularno među kojekakvim dužnosnicima vlasti, a i ne uklapa se u agendu dnevno-političkog spletkarenja. Stoga su danas dvije škole pod jednim krovom i nacionalna skupina predmeta kamen spoticanja o kojem se odlučuje na sudovima. No, i to se lako može riješiti, kada bi se u cijeloj priči u potpunosti isključili politički čimbenici a maksimalno involvirali roditelji kojima bi se ponudila opcija kvalitetnoga i modernog obrazovanja za njihovu djecu nasuprot onoga što sad imaju. Za to treba, kako već rekoh, vremena i truda, ali i dobre volje i odgovornosti svih učesnika, koje ovih dana nema niti na vidiku
Nedavno ste imenovani na poziciju rektora na Burch univerzitetu. Kakvi su prvi utisci?
Burch je jedna nova i pozitivna priča, jedan ogromni potencijal i veliki izazov. Usporedio bih ga sa stabilnim brodom na uzburkanom moru, ali sa izuzetno jakom i odlučnom posadom i najvrednijim teretom, briljantnim mladim ljudima studentima i asistentima. Ova pozicija je profesionalni izazov i vjerujem da će sa novim i ambicioznim planovima i istim takvim novim i ambicioznim vlasnicima ova institucija u skorijoj budućnosti značajno napredovati. Imena poput profesorice Mirsade Hukić, Sanele Klarić, Kenana Ešrefa Rašidagića, Melihe Handžić. Senada Bećirevića, Almira Badnjevića, Emine Zejnilagić i još mnogih drugih mladih profesora i asistenata pred kojima su godine dokazivanja, su jednostavan recept za uspjeh.
Prije toga ste godinama radili na UNSA. Šta su privatne obrazovne institucije donijele bh. obrazovnom sistemu?
Ljepota moga poziva jeste što, ako vam nije strano da radite 14-15 sati dnevno, onda imate priliku da radite ne samo na različitim institucijama nego i u različitim državama. U proteklih 16 godina sam imao priliku da radim i na državnim i na privatnim institucijama ne samo u BiH nego i u regionu. I sada dio svoga angažmana realiziram na Internacionalnom Burch Univerzitetu a jedan manji dio i na Prirodno matematičkom fakultetu UNSA kao profesor na jednom od predmeta. Istovremeno dio znanstvenoga angažmana realiziram u saradnji sa znanstvenim institucijama iz Hrvatske ali i drugih zemalja regiona i Evrope. Privatni univerziteti u BiH bi mogli donijeti mnogo toga dobroga, samo ako se usmjere u pravcu koji je najbitniji – a to je kvalitetna nastava i kvalitetno i primjenjivo znanje za postojeće tržište rada ili buduću znanstvenu karijeru, koje bi trebali pružati svojim studentima. Nažalost, stiče se dojam sa da na značajnom broju univerziteta u BiH, bez obzira radilo se o privatnim ili državnim, osnovna percepcija studiranja se svodi na “papir” kojim će vas neki član rodbine zaposliti u nekoj instituciji, a ne na znanje i iskustvo koje bi trebalo da stoji iza tog papira. Ipak, i dalje sam optimista i vjerujem da novoizabrani ljudi na par vodećih univerziteta, posebno na UNSA, Burchu, IUS-u, Tuzli, Banjoj Luci, Mostaru i Istočnom Sarajevu će sve uraditi da vrate kvalitet u dobro poljuljani visokoobrazovni sistem u BiH. Neće to biti nimalo lako. Mnogi koji su se neosnovano uhljebili i oni koji su desetljećima krojili ovakvu politiku obrazovanja na našim fakultetima grčevito će se boriti za postojeći status quo koji im itekako odgovara, ali vjerujem da još uvijek postoji dovoljan kvantum odgovornih članova akademske zajednice koji više neće trpiti mediokritete u našim institucijama i koji će se boriti za izvrsnost i kvalitet.
Može li se UNSA i drugim državnim univerzitetima desiti sudbina, npr. GRAS-a? Privatni univerziteti uzimaju ono najbolje – najisplativije studije, najkvalitetnije profesore, nadarene studente koje stipendiraju…
Mislim da vaša percepcija nije tačna. I dalje je na UNSA prisutan veliki broj mladih, izuzetno dobrih i hrabrih profesora i asistenata koji, ako im se da prostora, mogu pokazati i dokazati da je UNSA i dalje najveći i vodeći Univerzitet u Bosni i Hercegovini. Znam da će se sada neki naljutiti na mene, i neće im biti prvi put, ali jednostavno moram reći da je vrijeme da jedna generacija akademskih radnika koja je vodila UNSA u protekla dva desetljeća, ustupi mjesto mlađim i potentnijim kolegama koji mogu donijeti tako željene i potrebne promjene. Poznavajući novoga rektora i njegov dosadašnji rad, barem onaj koji se tiče vođenja PMF-a kao dekan, kada je bio jedan od rijetkih koji je davao priliku Zlatnim značkama i najboljim studentima da ostanu uposlenici fakulteta, siguran sam da će i na ovoj poziciji otvoriti vrata najboljima od najboljih na isti način. Akademska autonomija podrazumijeva prava ali i obaveze i za stanje u jednoj instituciji, poput UNSA ili Burcha, najodgovorniji su članovi njegove akademske zajednice – stoga sve dok ima hrabrih ljudi sa vizijom u tim institucijama kojima će se pružiti prilika ili koji će tu priliku sami ugrabiti, ima i nade da će naša djeca moći studirati na kvalitetnim ustanovama u svojoj zemlji. Dug je to put i veliki je to posao, ali ga neko konačno mora početi raditi. Vjerujem da je konačno došlo vrijeme i za takav pristup!
Šta kažete studentima na prvom predavanju? Šta ćete reći novoj generaciji mladih ljudi kada budete držali oproštajni govor generaciji koja će okončava svoje školovanje?
Na prvom predavanju ih uvijek pitam zašto su tu i poželim im da u svom studiranju pronađu ono što sam ja pronašao – izazov, ljubav, posao kojim se želim baviti dokle god mogu. Kažem im da će biti uspješni onoliko koliko se sami izbore, kažem im da ću im dati sve što znam i da ću sa njima podijeliti ne samo svoje znanje nego i iskustvo. Objasnim im da ja nisam profesor koji zna odgovore na svako pitanje i da ćemo neke odgovore sami tražiti. Kažem im da je malo vjerovatno da će nakon završenog studija neko da ih “ganja” da ih zaposli, da će možda malo lakše moći sami naći posao ako ga budu uporno tražili, ali da će najlakše uspjeti ako budu kreativni i budu pravili posao za sebe. Kažem im da im moja generacija neće ništa pokloniti i da će se za sve morati izboriti. Kažem im da svaki prvi posao koji pronađu, a koji je legalan, odmah prihvate, a ako im se ne sviđa, neka ga rade i istovremeno počnu tražiti drugi. Kažem im da, kada sam ja završavao fakultet, već sam radio nešto daleko izvan svoje struke kojom se sada bavim. Tražim od njih da budu najbolji što mogu. Molim ih da budu dobri ljudi i da ne ponavljaju naše greške. Isti govor im ponovim na kraju školovanja kada zajedno počinjemo tražiti poslove za njih i kada ih zajedno pokušavamo usmjeriti u dalje školovanje, ako su to odabrali. U biti, kažem im sve što kažem i svom sinu!
Jesu li ti mladi apatični?
Nisu. Loša ekipa iz moje generacije sve čini da ih takvim učini ali oni to nisu. Ponekada od ovih starijih koji su “zaposjeli busije” koje čuvaju za sebe i njima podobne osobe ne mogu da sagledaju potencijale, ali većina njih pronađu svoj put. No, taj put nije nimalo lagan i tim putem smo i mi išli. Na tom putu se susreću sa onima koji ih pozivaju samo kada se glasa, lijepe plakati ili ratuje, ali ih rado zaobilaze kada treba sa njima podijeliti plodove rada i zasluge. Nisu apatični, ali nisu ni sretni! No, moraju shvatiti da im tu sreću, u većini slučajeva, osim ako rodbinski nisu dobro uvezani sa onima koji “znaju nekoga”, neće niko osim njih samih obezbjediti. Moraju znati da su stare “mudrosti” starije generacije za njih iskrivile i da rečenice “ne talasaj, ćutanje je zlato, zlatna sredina” nisu uvijek recept za budućnost!
Kako ste doživjeli slučaj oduzimanja nagrade učeniku iz MSŠ Tuzla i zašto se politika uvijek prelomi preko leđa obrazovanja i djece?
Već sam to komentarisao i ponovit ću još jednom, svako političko prepucavanje i prebijanje preko leđa učenika, djevojaka i momaka i to onih najboljim među najboljima je sramno. Ako postoje neke političke razmirice, postoje i institucije u kojima se one rješavaju. Ili kako se to kaže kod nas “izađite na megdan jedni drugima” pa to riješite. Svako uplitanje djece, ovih malih genijalaca, u ta spletkarenja je sramotno i to mogu uraditi samo ljudi koji jako zavide toj mladosti tim klincima i klincezama koji su sa svojih 18 ili 19 već danas mnogo bolji ljudi od njih.
Pored trenda odlaska mladih školovanih i nezaposlenih kadrova u posljednje vrijeme primjetno je da iz BiH odlaze i oni koji su zaposleni, koji imaju riješeno stambeno pitanje… Šta ljude tjera odave?
Ne vide napredak, ne vjeruju više u ono što im se godinama obećava a ništa se ne mijenja. Traže bolje uvijete za sebe. Nije to nešto novo, i prije se dešavalo u 80-tim i ranim 90-tim. I to neće stati sve dok ne dođe neka sposobna ekipa ljudi koji su shvatili da sa ovim trendom odlaska neće biti nikoga za 20 godina da “održava na životu” ovu našu, već sada jako staru populaciju. Posljednji popis je pokazao po svim demografskim parametrima da smo mi jako stara zemlja i da nam, ako se ne stvore uvijeti za ostanak najvitalnijeg dijela jedne populacije, prijeti lagano odumiranje. Na jednom od predavanja sam rekao da moramo upozoriti naše samoprozvane lidere da ako ništa ne urade u narednih par godina neće imati ko da zarađuje njihove plate, paušale i neće imati poreske obveznike od čijih će para kupovati skupe službene automobile. Možda njihov primitivno baždareni mentalni sklop jedino tako shvati da nešto moraju poduzeti. A dok se to ne desi ljudi će odlaziti tamo gdje misle da će im biti bolje. A da li je tamo uistinu bolje to je već druga priča.
Kada se govori o krizi u BiH, jedni kažu da se prvenstveno radi o ekonomskoj krizi, drugi o političkoj, treći o krizi pravne države i institucija… Koja kriza, kriza čega, producira i ostale krize?
Kriza nedovoljno obrazovane većine i obrazovane, ali korumpirane manjine koja vlada ovom neobrazovanom većinom, Kako god okrenete kriza u obrazovanju i odgoju koja je dugo godina tinjala, a zadnjih godina već i bukti, je projecirala sve ostale probleme. Neće biti lako ugasiti taj požar ali se mora već jednom početi gasiti pa i po cijenu da se ponekada jako opečete u tom procesu.
Bili ste prvi koji je napustio DF, kasnije su stranku napustili i neki drugi iz te “prve postave”. Zašto je osipanje jedna konstanta DF-a?
Ne zamjerite mi što vam ne mogu precizno odgovoriti na ovo pitanje ali ja već godinama nisam u DF-u pa možda nisam najkompetentnija osoba da vam ponudim neku detaljniju analizu. Ipak jedna stvar mi je upala u oči – od samoga početka oni koji vode ovu stranku nisu se nikada oslanjali na najjači resurs koji su imali – ambiciozne, iskrene i požrtvovane članove koji su pisali programe koji su pravili općinske odbore koji su svojim novcem finansirali kampanje i svojim znanjem i obrazom gradili stranku na terenu. Nažalost, stiče se dojam da su lideri ove političke opcije odgovore i kadrovska rješenja više tražili izvan tih krugova sposobnih i da su se često oslanjali na one podobne koje godinama već poznaju a čiji su politički dometi bili upitni. Možda je i to bio razlog što su mnogi javno, a još više njih tiho, onako izvan medijske pompe, odlučili da napuste ovaj projekat. No, kako rekoh ograđujem se da to može biti samo percepcija jedne osobe koja je u startu u tom projektu prepoznala neke modele sa kojima se nije mogla složiti i zbog kojih sam napustio taj krug ljudi.
DF je najvećim dijelom pridobio razočarane glasače ljevice, posebno SDP-a. Je li i DF u međuvremenu postao razočarenje?
Brojevi pokazuju da je potpora DF-u značajno pala jer su ljudi možda ipak nešto drugo očekivali od projekta koji je trebao postati jedan široki pokret dovoljno snažan da se uhvati u koštac sa postojećim problemima. No, to se nije desilo. Ipak, nikad nije kasno, posebno ako oni koji vode ovu stranku prihvate i svoj dio odgovornosti i daju više prostora ljudima koji bi njihov posao mogli bolje raditi. Mislim da u DF-u još uvijek ima dovoljno potencijala, ali nisam siguran da su lideri te opcije spremni ustupiti mjesto sposobnijim i boljim od sebe.
“Ljevica” (SDP, DF, NS) u BiH je, nakon što se nije dogovorila, najavila saradnju nakon izbora, a i te najave su se uglavnom izjalovile… Doživljavate li vi ove stranke kao ljevicu? Zašto one ne uspijevaju animirati one koji redovno ne izlaze na izbore?
Jedan od najvećih problema lijeve ideje u BiH je model elitizma koji su navedene stranke preuzele od stranaka desnice. Nekako imam osjećaj da u ovome momentu institucionalna ljevica, kako se ove tri stranke i još poneka samodeklariraju, želi da se ujedini bez neke programske vizije ili želje da objedini sve nosioce lijeve ideje u BiH. Mislim da u ovom momentu ovakvim svojim djelovanjem ne mogu doseći do većine glasača u BiH koji podržavaju ljevicu a kojih ima iznenađujuće mnogo u BiH. Naime zadnja istraživanja su ukazala da skoro 47% glasača u FBiH želi ujedinjenu lijevu ideju, a da manje od 20% njih bi glasalo za sve ove tri stranke i pridodati GS. Ti brojevi jasno poručuju – želimo vas ali ne u takvom obliku, ne zabavljene same sobom, ne zabavljene ujedinjenjem oko vaših pozicija na izbornim listama i ne u kapacitetima kojim nam se sada nudite. Ako stvarno žele ostvariti dobre rezultate na sljedećim izborima i ako stvarno žele nakon tih izbora učiniti nešto dobro za ovu zemlju onda će morati da shvate da ljevica nije ograničena samo na “bošnjački glasački korpus”, da “ljevice” ima i izvan ovih stranaka i izvan FBiH, da ideja ljevice ne bi trebala da gleda na kantonalne i entitetske granice i ne igra igru koju su joj nametnule nacionalističke opcije. Morat će shvatiti da trebaju pripremiti programe ali i ljude koji će preuzeti odgovornost za njihovu realizaciju i morat će odbaciti elitizam uskoga kruga ljudi, kojima možda i odgovara da ostanu tu gdje jesu. Jer, i kada si parlamentarni zastupnik u opoziciji plata ti je ista kao i onima koji su u vlasti, a odgovornost manja. Morat će da odluče žele li da stvarno mijenjaju stvari u ovoj zemlji ili da za sebe i sebi “bliske” obezbjede samo još jedan mandat.