Nedostatak novca, te brojne molbe na koje do sada nije dobijala odgovor, poslate na adrese domaćih i inostranih kompanija, nisu obeshrabrile Banjalučanku Maju Diljkan da se izbori za svoju volontersku kartu u Rio de Žaneiru. Kada je 2014. godine poslala svoju prijavu za volontiranje na Olimpiskim igrama, nije ni razmišljala da će dvije godine kasnije pakovati kofere.
Španski, engleski, portugalski… Za Maju jezičke barijere ne postoje. Španski je počela da uči iz hobija, a portugalski, jer joj je Olimpijada obezbjedila pohađanje kursa. Jedna od njenih uloga u Riu biće prevođenje sa portugaskog na engleski jezik i obratno.
“Biću volonter u medicinskom servisu, gdje ću prevoditi sa portugalskog na engleski i obrnuto, tu ću raditi četiri sata, a poslije toga u Kopakabani u organizacionom odboru. Portulgaski jeste sličan španskom, ali izgovor je potpuno drugačiji, to sam počela da učim zbog Olimpijade jer mi je pružen kurs”, počinje svoju priču ova Banjalučanka.
Iako je krajem 2015. godine znala da je primljena za volontiranje na Olimpijskim igrama, do posljednjeg momenta Majin odlazak je bio upitan. Novac za kartu morala je sama prikupiti. Oko 60 molbi je poslala na različite adrese domaćih i inostranih kompanija. Uprkos tome, većinu novca sakupila je uz pomoć svojih prijatelja, koji su je i ohrabrivali da ne odustane od svega.
“Put do Rija je zaista bio dugotrajan vremenski, s obzirom na to da sam već dvije godine u tom procesu. Kako su se bližile mogućnosti i povećavale šanse da odem, tako mi je to sve izgledalo nemoguće, zbog te finansijske strane. Bilo je jako teških momenata, sav taj put je bio sa puno uspona i padova. Kada sam bila odlučila da odustanem, prijatelji su govorili, ‘ajde samo još ovo probaj, ima samo još to i slično. Stvarno sam pokušava sve, od molbi, do pisanja pojekata na kojekakvim platformama”, priča Maja za Moju Hercegovinu.
Ova dvadestpetogodišnja studentkinja farmacije na Univerzitetu u Banjoj Luci, svoje volontersko iskustvo počela je da stiče 2009. godine. U humanitarnim organizacijama “Partner” i Savezu žena oboljelih od karcinoma dojke “Iskra”, činila je prve volonterske korake.
“Zapravo, moje prvo volontersko iskustvo bilo je u humanitarnoj organizaciji ‘Partner’, koja se bavi problematiko osoba sa invaliditetom. Već posle mjesec dana bila sam uključena u neke projekte. Poslije toga učlanila sam se u udruženje IAESTE, udruženje za međunarodnu razmjenu studenata, radi stučne prakse. To je jedno od najljepših studentskih iskustava, tada sam zapravo počela da putujem”, kaže Maja.
Nakon ozbiljnih pokušaja da napusti BiH i odlaska na rad u Švajcarsku, Maja se povratkom kući prijavila za ERASMUS razmjenu studenta, te je 2014. godine dobila stipendiju na Univerzitetu u Granadi. Poslije godinu dana provedenih u Španiji, ova Banjalučanka odlazi na dvomjesečnu stručnu praksu u Argentinu.
Po povratku kući bila sam jako motivisana, iako su mnogi govorili da će mi to brzo nestati. Voljela bih da završim fakultet, da bih mogla da ostvarujem svoje uspjehe negdje tamo u svijetu, volim svoj grad, ali isto tako želim da obezbjedim sebi bolji život”, priča Maja, te dodaje da neće da se integriše ovdje, jer bi to značilo ostanak u BiH, a ona to ne želi.
Ples je još jedna ljubav ove mlade Banjalučanke, a njime se počela baviti od sedme godine i od tada ne prestaje da igra.
Kao zahvalnost svim ljudima koji su je podržali i pomogli da ode na Olimpijadu, tokom boravka u Riju Maja će pisati blog.
“Moram reći da sam naišla na slab odziv institucija u svom gradu i državi. Mislim da u BiH ima možda svega pet ljudi koji će, u svojstvu volontera, ići u Rio. Svjesna sam ja i situacije kod nas, ali mislim da je to moglo da bude i drugačije. Želim da se zahvalim Sindikatu obrazovanja, nauke i kulture RS, predsjedniku Draganu Gnjatiću koji je dao doprinos i podršku mom odlasku, odjeljenju za drustvene djelatnosti grada Banjaluka, te Đorđu Milanoviću i njegovoj kćerki Teodori, koji su ispred udruženja Srba u dijaspori u Vićenci, sakupili jedna dio novca za kartu, te odjeljenju za drustvene djelatnosti Grada Banjaluka”, ističe Maja.
Za kraj priče, Maja dodaje da je poslala i prijavu za volontiranje na Paraolimpijadi i da se nada da će joj biti odobreno učešće, te da će Rio biti samo početak jedne nove priče.
